Naslovnica Zabava U strahu su velike oči: Oko 40 posto odraslih boji se mraka!

U strahu su velike oči: Oko 40 posto odraslih boji se mraka!

207
PODIJELI

 Ležite u krevetu i na putu ste da uronite u san, kad do vas dopru šumovi iz hodnika. Šumove kojih ne bi smjelo biti jer ih nema tko stvarati ili barem tako mislite.

U strahu otvarate oči, ali u zao čas: u najdaljem kutu sobe kao da se nešto pomaknulo. Je li to odsjaj dalekih automobilskih svjetala ili se u dubokoj sjeni krije nešto neizrecivo strašno? Osjećate kako vam se grlo steže, a led uvlači u kosti. Ćulite uši iščekujući nove znakove opasnosti. Sklapate oči pa ih opet otvarate da provjerite je li “ono” nestalo. Izgubili ste pojam o vremenu prije nego što ste opet utonuli u san. Kad je napokon svanulo, niste mogli vjerovati čega ste se prethodne noći uplašili i vjerojatno ste sami sebi bili smiješni…

Dok ponovno ne padne sumrak. I odraslima je milije svjetlo Za neke je ovo samo sjećanje iz djetinjstva, no drugi trpe strah od mraka i u odrasloj dobi. Anketa britanske agencije YouGov provedena na 2000 odraslih pokazala je da se njih 40 posto boji ustajati po noći, a deset posto ne ide na WC dok ne svane (makar im bilo sila).

Ako ste stariji od deset godina, ali vas mrak i dalje užasava, niste iracionalni ni djetinjasti. Strah od tame i onoga što se možda u njoj krije jedan je od najranijih ljudskih strahova. Ljudi su genetski programirani da povezuju tamu s opasnošću jer su naši daleki preci bivali žrtve grabežljivaca većinom poslije sumraka.

Umjesto noćnog vida – strah! Iako su ljudi evoluirali od četveronožnih do dvonožnih i od nagonskih do umnih stvorenja, nisu razvili vrhunski noćni vid. Mrak nam narušava sposobnost razumijevanja okruženja i snalaženja u njemu. Bez najvažnijeg osjetila gubimo kontrolu i postajemo ranjivi. Da nadomjestimo taj nedostatak, izumili smo baklje, svijeće, petrolejke i strujnu rasvjetu, no kad se svjetla ugase, opet smo suočeni sa starom ranjivošću.

Svjesni ranjivosti naspram krvoločnih stvorenja s boljim noćnim vidom, ljudi su razvili strah kao prirodan mehanizam zaštite od opasnosti koja vreba u mraku. Kad nestane svjetla, taj nas mehanizam sprečava da učinimo nešto glupo i štetno – primjerice da po mraku napuštamo zaštićeni prostor i uputimo se tamo gdje bi moglo biti predatora. Strah od noćnih životinja koje predstavljaju smrtonosnu prijetnju ušao je u genetski kod homo sapiensa. Tko je imao genetsku varijaciju koja donosi veći strah od mraka, bio je noću oprezniji pa je dulje živio i uspješnije se razmnožavao, prenoseći zaštitni gen na iduća pokoljenja. Taj je gen opstao u genetskom kodu, pa i današnje generacije osjećaju noćni strah iako žive u sigurnijem okruženju.

Suočavanje s demonima

U moderno doba, u razvijenim zemljama, ne moramo se bojati noćnog napada grabežljivca ili upada ratnika iz neprijateljskog plemena. Umjesto toga, tama nam nosi drugu prijetnju – naše unutarnje demone. Noć je vrijeme kad naš um luta krajolicima podsvijesti. Dok ležimo pokušavajući zaspati, često primijetimo da zaranjamo sve dublje u svoj um. Brige, tuge i strahovi čije glasove tijekom dana ne čujemo od buke koju stvara uobičajena aktivnost izranjaju i šuljaju se u našu svijest. Bilo da tama potiče našu maštu na slikanje čudovišta u sjeni ili na izvlačenje naših unutarnjih demona iz podsvijesti, strah od nje uvijek je strah od nepoznatog – od onoga što se možda krije u kutu sobe ili što nas čeka u budućnosti.

Pogledajte mraku u oči

Izražen strah od mraka svrstava se u fobije i poznat je pod nazivima scotophobia (od grčkog skotos – mrak) i lygophobia (od lige – sumrak). Psihijatrija je razvila brojne terapije koje pobjeđuju taj strah, rekla nam je psihijatrica dr. Maja Vukoja iz Dnevne bolnice za afektivne poremećaje na KBC-u Rebro u Zagrebu. – Terapija izlaganja stresnom podražaju, u ovom slučaju mraku, može pomoći pacijentu da se suoči sa strahom, ali i da otkrije njegov uzrok. Tu treba podosta opreza i iskustva kako se ne bi stvorio suprotan učinak. Često se primjenjuje i kognitivno-bihevioralna terapija koja se temelji na trima elementima – misli, osjećaju i ponašanju. Ako promijenimo negativnu misao, mijenja se cijela trojka – kaže naša sugovornica. Ostale korisne tehnike uključuju psihoanalizu, koja služi ulasku duboko u ličnost i kompleksnost problema te hipnozu, jer su strahovi ponekad vrlo kruto ugrađeni u našu podsvijest.

– Autogeni trening i tehnike disanja također su od velike pomoći. No najvažnije je fobiju ne potiskivati i govoriti o njoj jer šutnjom joj dajemo još veću moć nad nama – zaključuje dr. Vukoja.

Jezoviti noćni posjetitelji – duh ili halucinacija

Ukazivanja noćnih posjetitelja tik pred uranjanje u san ili neposredno poslije buđenja zastrašujuće je iskustvo koje bilježe još stare kronike. Žrtve ove pojave kažu da su im se nepoznata bića ukazala dok su bile u stanju paralize sna. U ovom stanju pojedinac se osjeća svjesno i budno, ali se ne može pomaknuti niti govoriti, što mu nanosi jaku neugodu i anksioznost. Španjolka Eugenia Hernández iz La Nucije kraj Alicantea opisala je svoje iskustvo reviji Ano Cero: – Bilo je to u svibnju 2014., ne sjećam se datuma. Legla sam oko 23 sata i neko vrijeme pregledavala mobitel. Ležala sam na leđima i u jednom trenutku osjetila da se ne mogu pokrenuti. Najednom sam ugledala neko stvorenje kraj kreveta. Savršeno sam vidjela kako izgleda. Bio je visok oko 190 cm i nosio sivo usko odijelo. Bila sam paralizirana. Nisam mogla govoriti niti se pomaknuti. Jedino sam mogla micati očima. Imala sam otvoren prozor, a u sobu je ulazilo svjetlo ulične svjetiljke. Biće je bilo mirno i pozorno me promatralo. U rukama je držalo nešto crno i pravokutno. Pokušavala sam se pomaknuti da upalim svjetlo i dozvati cimericu, ali nisam uspijevala. Kad sam se uspjela pokrenuti, učinilo mi se da je to trajalo pet minuta, no kad sam pogledala na mobitel, shvatila sam da su prošla dva sata.

Psihijatri ovakve pojave smatraju halucinacijama uzrokovanim osobitim radom mozga tijekom paralize sna. Tad se mozak nalazi dijelom u stanju budnosti, a dijelom u fazi sanjanja (REM faza). Prema toj teoriji, bića ili stvari koje ljudi viđaju tijekom paralize sna nisu stvarni noćni posjetioci, nego priviđenja uslijed budnog sanjanja.

24sata.hr