Naslovnica Lifestyle Doktori i dileme: Kada nekoga proglasiti mrtvim

Doktori i dileme: Kada nekoga proglasiti mrtvim

86
PODIJELI

Šta kada zjenice ne reagiraju, kada pacijentu ne rade ni pluća ni srce samostalno, a ipak možda postoji šansa za život.

David Urion, pedijatrijski neurolog iz Bostonske dječje bolnice i jedan od predsjedavajućih iz Etičkog komiteta te bolnice navodi: “Dijete sjedi pred njima i zapravo ni po čemu ne izgleda mrtvo. Kako da im objasnimo odakle nam zaključak s kojima im pristupamo?” Desetljećima doktori imaju ovlasti proglasiti smrt mozga, što je razumljivo, a šta onda zapravo znači proglašenje smrti osobe.

Dr. Urion navodi: „Razmišljanje nam je evoluiralo. Ozračje je evoluiralo.“

U SAD-u, kao i mnogim drugim zemljama svijeta, smrt mozga definira se nepovratnim gubitkom svih moždanih funkcija, uključujući i moždano deblo, neovisno o tome što srce i pluća nastavljaju funkcionirati sa ili bez podrške medicinskih uređaja.

Kako bi takva procedura bila moguća, doktori moraju poznavati odgovarajuće testove kojima podvrgavaju pacijente prije nego što ih proglase mrtvima i prije no što ih “iskopčaju”.

Wall Street Journal (WSJ) objašnjava što se događa u posljednje vrijeme u SAD-u nakon što su porodice nekih od preminulih ili onih kojima to prijeti, pokrenuli raspravu o tom pitanju, u nekim slučajevima i sudske postupke. Neki doktori reagirali su tako da su predložili da praksa pri proglašavanju moždane smrti ubuduće bude da članovi porodice budu prisutni pri svim testovima proglašenja moždane smrti.

Koliko je stvar u SAD-u postala ozbiljnom svjedoči izjava Davida Greera, voditelja neurologije na Bostonskoj univerzitetskoj školi medicine, koji je zabrinut da se, pod pritiskom javnosti, dosadašnja praksa naprosto raspada, kao i cijeli koncept, unatoč tome što su najnovije smjernice za doktore donesene 2010. Danas pojedine bolnice imaju različita pravila koliko doktora mora sudjelovati u testovima, kojih profila, te koliko se mora čekati između pojedinih testova moždanih refleksa.

A ako postoje bitne razlike, kako će onda javnost vjerovati u prosuđivanje slučajeva u kojima je riječ o životu ili smrti nečijeg člana porodice? Profesorica neurologije i neurohirurgije sa NYU Langone Health Ariane Lewis objašnjava da bi svi liječnici morali razumjeti koncept moždane smrti i primjenu smjernica za njeno utvrđivanje.

Posljednjih godina, one bolnice koje su svjesne ovog problema, krenule su uvježbavati doktore čak i proceduralno ujednačenim načinima saopćavanja smrti porodicama.
Organizirano je prikazivanje edukativnih videa i drugog materijala iz kojih doktori uče najmoderniju ujednačenu proceduru proglašavanja moždane smrti. Na NYU School of Medicine svi studenti moraju proći 90-minutni trening, koji uključuje i učenje zakonskih i medicinskih objašnjenja procedure proglašavanja moždane smrti.
Ono što i dalje ostaje najveći problem pri određivanju trenutka smrti opisuje primjer situacije u kojoj porodica treba prihvatiti činjenicu da je praktično mrtvo njihovo dijete, koje je stradalo s kobnom povredom mozga, ali kojem srce i dalje uredno kuca i čija je koža topla na dodir.

Navode da je dobar način da porodica bude prisutna dok doktori djetetu pritišću prstom nokat, štipkaju ih, povlače im komad pamuka ispod nosa, sve kako bi vidjeli je li pri svijesti, a potom svjetiljkom u oči provjeravaju reagiraju li zjenice, pomiču im glavu naprijed-nazad, pri čemu bi pacijent s još funkcionalnim refleksima mozga trebao pomicati oči u suprotnom smjeru od smjera kretanja. Ili da se u nekom trenutku uvjere je li pacijent u stanju samostalno disati ako mu se isključi respirator.

Dr. Urion iz Bostona, specijalist za pedijatrijsku neurologiju, kaže da se među doktorima raspravlja treba li uvesti test znan kao angiogram četiriju krvnih žila. Riječ je o takvom angiogramu pri kojem se u glavne krvne žile koje vode do mozga ubrizgava kontrast, a potom rengenski prati postoji li cirkulacija iz vrata dalje u mozak. Ako cirkulacije krvi nema, stanje je savršeno jasno.

U svakom slučaju, određivanje kriterija i procedure za utvrđivanje moždane smrti za sobom povlači i više od emotivnog doživljaja članova obitelji.

Najpoznatiji slučaj koji navodi Dr. Greer s Univerziteta Boston za WSJ je onaj je Jahija McMatha koji je imao 13 godina kada je u Dječjoj bolnici Oakland proglašen moždano mrtvim. Porodica je pokrenula sudski postupak, tražeći da im se dopusti da predstave dokaze po kojima dječak ima minimum moždanih funkcija, što bi značilo da ne bi imao moždanu smrt.

Danas je dječak već mladić, doduše na aparatima za održavanje života, a kako kaže Dr. Greer, u njegovom se slučaju vjerojatno pogriješilo u utvrđivanju moždane smrti, iako se postupalo u skladu s kriterijima.

radiosarajevo.ba