Božija naklonost prema čovjeku je istodobno poziv i ljudima da ne odustaju jedni od drugih. Nije to jednostavno u stvarnom životu i tu svi zakazujemo. Lakše je biti Bog nego čovjek. I Bog se uvjerio kako je teško biti čovjek i kako je teško s ljudima. Nisu ga prihvatili, osporavali su ga, ignorirali, zatajivali, izdavali i progonili, na koncu osudili i ubili. Unatoč tome, Bog ne odustaje od čovjeka i blagdan Božića nas svake godine podsjeća na neizmjernu Božiju čežnju za čovjekom. Nema Božića bez čovjeka, i to posve konkretnog čovjeka, bližnjeg. Božić je, dakle, u ljudima. Ako ga tu nema, onda ga nema nigdje – podvukao je u razgovoru za Fenu povodom predstojećeg blagdana Božića bosanski franjevac, teolog i publicist fra Drago Bojić.
On smatra da je nada položena u ruke naših bližnjih, u ruke onih koje najviše volimo, vjernici kažu i u Božije ruke. Nada su ljudi, odnosi. Božić se nastanjuje u ljudima, kao što i Rođenje Isusa iz Nazareta pokazuje da Bog ne odustaje od svijeta koji je stvorio i od ljudi unatoč tome što se s njima kroz cijelu povijest spasenja muči, kako je to zabilježeno u svetim knjigama.
Govoreći o tome da će i ovaj Božić biti dočekan u uslovima pandemije COVID 19, fra Drago Bojić je istakao da pandemija već ima zastrašujuće posljedice te da još ne znamo koliko će potrajati. Tako je fra Drago podvukao da su milijuni ljudi diljem svijeta umrli od posljedica zaraze, još veći broj je imao teška oboljenja. Virus je mnogim ljudima uzeo njihove najdraže i teško ih ožalostio. Tu su naravno i mnoge druge posljedice: ekonomska kriza, nezaposlenost, porast siromaštva i nasilja, stalna poskupljenja koja dodatno povećavaju socijalnu bijedu, nesigurnost i strah od budućnosti.
– Mislim da još uvijek nismo svjesni koliko je ova pandemija nanijela štete čovječanstvu. Unatoč tome, mnogi ljudi se i dalje ponašaju nerazumno i neodgovorno. Ima ih i među vjernicima. Blagdan Božića bi trebao pojačati nadu u ljudima, unijeti više radosti u ljude i njihove odnose. Ali radosti neće i ne može biti ako se ne budemo ponašali odgovorno i ako zbog naše samovolje i nepoštivanja epidemioloških mjera i u blagdanskim danima bolnice budu pune i ako svakodnevno budemo ispraćali ljude na groblja – podvukao je on.
Kada je riječ o ograničenjima kretanja i susretanja među ljudima Bojić smatra da su sigurno utjecali i utječu i na međuljudske odnose, ali da to ne bi smjelo biti opravdanje za otuđenje i ravnodušnost prema drugima. Suvremena sredstva komuniciranja omogućuju ljudima da i u izvanrednim uvjetima zadrže kontakt. Nekima je pandemija koronavirusa dobro došla da se riješe teških odnosa, da izađu iz odnosa koji ih opterećuju.
Fra Drago Bojić smatra da su kroz ove dvije godine na površinu izašle tri najgore osobine suvremenog čovjeka. Jedni su posve zapali u malodušje. Malodušni ljudi su pesimisti koji misle da se ništa ne može promijeniti, ni oni sami, ni njihovi bližnji, ni svijet u kojem žive. Malodušnost je osobina nihilista koji ništa ne poduzimaju, koji se prepuštaju sudbini i očajavaju nad sobom prezirući svijet u kojem žive. Drugi su postali posve ravnodušni na ono što se događa oko njih. Ravnodušnim ljudima posve je svejedno što se događa s njima i oko njih, navodi fra Drago. Oni smatraju da nema ništa vrijedno za što bi se čovjek borio, ne vjeruju ni u kakav moral i ni u kakve vrednote. Sve relativiziraju, i istinu i dobro i pravdu. Ravnodušnost je osobina cinika koji sve podrugljivo ismijavaju i time sve i obezvrjeđuju.
– U ovom vremenu su na površinu isplivali i bezdušni ljudi. Riječ je ponajprije o onima koji imaju najveće društvene odgovornosti, a ponašaju se neodgovorno, pljačkaju javna dobra, koriste virus i smrt ljudi za osobno bogaćenje. Bezdušnost je osobina nemoralnih ljudi koji se stalno vrte oko sebe, koji ne primjećuju druge ili ih brutalno iskorištavaju. Malodušnost, ravnodušnost i bezdušnost tri su osobine suvremenog čovjeka koje ga posve raščovječuju i svode na puko biološko egzistiranje bez višeg smisla života i bez povjerenja u ljude, a kad je riječ o vjernicima, i bez temeljnog povjerenja u Boga – podvukao je fra Drago.
Bojić tako podsjeća da veliki broj vjernika diljem svijeta prihvaća mišljenje epidemiologa i slijedi njihove savjete. Mnogi su se cijepili. Također, on ocjenjuje i da se dio vjernika ponaša neodgovorno, vjeruje u teorije zavjera, maltretira svakodnevno druge ljude, nema povjerenja u znanost i medicinu i time dodatno komplicira ionako teško stanje. Takvih je, kako je kazao, na našim prostorima puno više nego u zapadnim zemljama, što je također dokaz koliko su vjernici na ovim prostorima neprosvijećeni.
– Za to su odgovorni i duhovni pastiri tih vjernika jer i neki od njih podržavaju antivakserske stavove. Time su mnoge ljude poslali u smrt, a njihove obitelji zavili u crno – podvukao je.
Osvrćući se na činjenicu da je i papa Franjo pozivao da se se primi vakcina jer i to pokazuje ljubav ka bližnjem, a da su s druge strane također iz vjerskih krugova stizali suprotni stavovi, Bojić je naveo da se papa Franjo i u ovom slučaju pokazao razboritim čovjekom.
– Nažalost, to se ne može reći za neke biskupe i svećenike koji manipuliraju ljudima. Obaveza cijepljenja tiče se izravno pete Božije zapovijedi koja kaže – ne ubij! Ne smiješ ubiti ni sebe ni bližnjega svoga. Ako se ne držiš mjera, ako odbijaš cijepljenje, a pritom zaraziš sebe i svoje bližnje i to oboljenje dovede do smrti, izravno sudjeluješ u ubojstvu – istakao je.
Fra Drago naglašava da je Božić kršćanima najdraži blagdan. To je vrijeme u kojem oživljavaju ljudske čežnje, nade, želje. S tim blagdanom povezana je i ljudska čežnja za čistoćom i nevinošću, za novim početkom, za novim i boljim odnosima.
– Ali Božić ima i svoju drugu stranu. Okolnosti u kojima se rađa Isus iz Nazareta – u priprostoj betlehemskoj štalici, odbačen od svijeta i u strahu za život – istodobno nas pozivaju da preispitamo vlastitu savjest. U blagdanu Božića sadržana je i snažna socijalna poruka: Bog želi mijenjati ovaj svijet, ali on to ne želi bez ljudi. Kad god se Bog miješao u ovaj svijet, čitamo u svetim knjigama, činio je to preko ljudi, primjerice preko proroka. Želio je najprije mijenjati ljude, a od ljudi je tražio da mijenjaju svijet. U tom smislu blagdan Božića nas poziva da surađujemo s Bogom, da povjerujemo u njegovu naklonost i dobrohotnost prema ljudima. Blagdan Božića nas poziva i da se suočimo s našim lošim stranama koje opterećuju naš život, naše odnose, koje nam kradu radost i oduzimaju čistoću duha – istakao je.
On također podsjeća da se svake godine uz blagdan Božića puno govori o komercijalizaciji i konzumerizaciji tog blagdana. Na to se često žale i biskupi i svećenici, iako i sami, kako je naveo, u tome sudjeluju.
– U redu je da se uz blagdan Božića ukrašavaju kuće, ulice, trgovi. U redu je i to da imamo božićne sajmove i druge božićne manifestacije. U redu je i to da ljudi jedni druge darivaju. Darovi nose u sebi snažnu simboliku: oni su pokazatelj da na nekog mislimo, da nam je netko drag, da neki odnos želimo sačuvati i njegovati, da nekoga želimo obradovati i usrećiti. To je posve ljudski i to može osnažiti i oplemeniti međuljudske odnose. Svatko voli dobiti poklon, a i svatko ima potrebu da nekog obraduje – smatra fra Drago.
Međutim on je stava da i darivanje može biti izopačeno, može biti iz navike, jer svi to rade, može biti iz prisile, jer drugi očekuju da ih darujemo, može biti iz suviška, kad darujemo ono što nam ne treba, može ponekad biti i ucjenjivačko, kad darovima želimo zadužiti druge, može biti i oholo, kad skupim darovima pokazujemo svoju ekonomsku moć i nadmoć nad drugima.
– Najbolje je ono darivanje koje nas osiromašuje, kad drugima dajemo ono što nam je najvrjednije, kad je dar povezan s odricanjem, s našom brigom i žrtvovanjem za druge. Tu nije riječ samo o materijalnim dobrima. Čini mi se da je suvremenom čovjeku najteže pokloniti svoje vrijeme. Zbog toga dolazi do zahlađivanja odnosa i međusobnog otuđenja. Kad je riječ o Božiću, božićnim manifestacijama i darivanju, svi ti vanjski faktori govore i o unutarnjim raspoloženjima ljudi. Ne bi bilo dobro da se blagdan Božića pretvori isključivo u ono izvanjsko, ali to izvanjsko ne mora nužno umanjiti važnost blagdana ako mu damo smisao i dušu – podvukao je u razgovoru za Fenu bosanski franjevac fra Drago Bojić.
