Na današnji dan stigao “Bijeli put” u Novu Bilu – TNTPortal

Na današnji dan prije 28 godina stigao je u Lašvansku dolinu konvoj nade „Bijeli put za Novu Bilu i Bosnu Srebrenu“. Stigao je upravo u ovo predbožićno doba donijevši tračak nade i svijetla u beznađe Lašvanske doline.

Piše: Ante Damjanović

Čekali su nas godinu dana, a došli smo na prijelazu nade u beznađe. Došlo je stočetrdesettroje bezazlenih i ustrajnih. Taj dolazak nas je, valjda, učinio boljima. Nagradili su nas obilato svojim suzama, neobuzdanom i nekontroliranom radošću. I onda opet, na odlasku, suzama. Teškim i pregorkim, jer mi odlazimo a oni ostaju i nadalje u svom jadu i čemeru. Mučninu povratka do krajnjeg očaja doveo je masakr u Križančevu selu koji se upravo dogadjao u vrijeme našeg odlaska.

Danas 28 godina kasnije sve to izgleda nestvarno. Kao da nije moguće da je ikad bilo. Nestvarno je da su živjeli i ginuli godinu dana bez struje, bez vode, hrane… Djeca su im se radjala u nekoj pokrajnoj izbi uz mladog, nesvršenog, specijalizanta Zorana Pocrnju. Ona koja su rođena prije rata ginula su grozdovima – samo jedna granata ispaljena s položaja Armije BiH na diječije igralište u Vitezu odjednom je ubila osmoro djece (za koje nitko nikad nije odgovarao). Djeca koja su ranjena ležala su na spojenim klupama, zajedno sa drugim ranjenicima, u crkvi u Novoj Biloj, gdje je organizirana improvizirana bolnica. Tamo ranjenici nisu barem morali posebno zazivati svećenike – u istom prostoru u kojem su liječeni održavane su sve vrijeme i mise. Istodobno su se dijelili lijekovi (ako ih je bilo) i pričest. Sve skupa – nezamislivo.

Danas 28 godina kasnije gotovo je jednako teško doći do Nove Bile. Korona je okovala sve. Umire se i živi. Barem se ne puca. Pretpostavljam da Hrvati Lašvanske doline ne cvile danas jer su bili dostojanstveni u boli i patnji i onda.

Danas 28 godina kasnije, od osnivača Bijelog puta nema dragih Slobodana Langa – Premudrog, Ivana Bagarića i Ivana Šarca. Ostao mi je samo neuništivi i nepredvidivi Branko Čulo, zvani Duh Sveti. Od sudionika Bijelog puta nema pokojnog Ante Vlajića kojeg ubiše u povratku. Nema mojih dragih pratrina Ferde Vlašića i Franje Grebenara. Nema ni fra Jakova Bubala i Tomislava Duke. Nema ni mog ratnog prijatelja Ive Ivića Mačka za kojeg se pretpostavljalo da ima barem sedam života. Nema sjajnog fotografa, novinara i prijatelja Željka Maganjića… Vjejerojatno fali još ponekog, o kome nisam primio glasa. Herman je, naravno, živ.

Konvoja, valjda, više neće ni trebati. Jer, kao da je mala nevolja imati Željka Komšića za vratom.

 

Objavi oglas za posao
MOŽDA VAS ZANIMA
DRUGI UPRAVO ČITAJU