Posljednji je takmičarski dan sezone 2000/01. Stadion Nou Camp pun “kao šibica”. Ne sjećam se da sam nekada prije vidio više publike na kultnom katalonskom stadionu.
Posljednje kolo španske Primere. Sve se već odavno zna, ali se ne zna koja će ekipa sa četvrte pozicije predstavljati Špance u Ligu prvaka. Barcelona – Valencia, direktan okršaj za četvrto mjesto. Šampion se odavno znao, a to su Kraljevi iz Madrida. Danas je teško zamisliti tabelu Primere gdje će se na drugoj i trećoj poziciji nalaziti Deportivo La Coruna i Mallorca (Mallorca danas igra niželigaški fudbal).
U Španiji je tada bilo sve moguće, pa je bilo moguće da se i neke druge ekipe, pored Reala i Barcelone, bore za titulu. Valencia na Nou Camp stiže s jednom namjerom, utakmicu završiti bez poraza. Za domaći tim nema kalkulacija, u igri je samo pobjeda, ili pukovnici ili pokojnici. Šišmiši, sa druge strane, već imaju u džepu drugo uzastopno finale Lige šampiona (koje će ponovo izgubiti). A onda fudbalska romantika i čarolija koju danas teško gdje možete vidjeti. Ne možete je vidjeti ni u holivudskim filmovima sa (ne)očekivanim završetkom. Fantomski ples i gorki rat protiv slijepih miševa. Njegovo fudbalsko visočanstvo. Rivaldo.
Jedina Barcelonina generacija koju su mnogi voljeli, a koji nisu fanovi tika-take, Lionela Messija i katalonske dominacije u posljednjih nekoliko godina, je bila upravo ta generacija fudbalera na čelu sa poznatim Brazilcem. Rivaldo Vitor Borba Ferreira. I ja sam bio dio tog skupa koji je volio gledati Katalonce (u čijem dresu je bilo najviše Holanđana, što je i razumljivo jer onaj ko imalo prati fudbal zna koji je čovjek udario temelje totalnog fudbala i Barcine igre koja je prepoznatljiva i danas. Osim toga, i pored tog neizbježnog Cruyffovog uticaja, trener Katalonaca u to vrijeme je bio Louis van Gaal).
Osim što je potegao u dva navrata sa 30 metara i u oba navrata matirao Santiaga Canizaresa (čovjeka koji je propustio SP u Južnoj Koreji i Japanu jer se povrijedio pred sami turnir tako što mu je boca kolonjske vode pala na stopalo), Rivaldo je pred sami kraj utakmice svim ljudima koji vole fudbal ponudio trenutak kojeg nikada neće zaboraviti. Magija u vidu gola makazicama sa 20-ak metara koja je ovjerila kartu za Ligu šampiona. Nou Camp je poludio. Poludjeli su komentatori, igrači Barcelone, uprava katalonskog diva. Poludio sam i ja gledajući utakmicu, jer sam znao da se nešto poput toga viđa jednom u stotinu godina. Stotinu hiljada ljudi je u glas vikalo “Rivaaaldo, Rivaaaldo”.
Balkanom i dalje kruži legendarna priča kako je Rivaldo trebao igrati na ovim prostorima. Rivaldo je prije 20 godina navodno nuđen Dinamo Zagrebu za 400.000 eura. Timu iz Zagreba je to bilo previše novca, a Rivaldo je ostao u dresu Palmeirasa. Ipak, nekoliko mjeseci kasnije potpisao je za Deportivo La Corunu, a ostalo je historija. Sa Barcelonom je osvojio gotovo sve, sa Milanom je bio pobjednik Lige prvaka, sa Brazilom je bio prvak svijeta, nekada je i službeno bio najbolji fudbaler svijeta po izboru FIFA-e.
Igrajući za Barcelonu, Rivaldo je konstantno primao ponude drugih evropskih velikana. Svojevremeno ga je u redovima svog tima želio vidjeti i veliki Alex Ferguson. Po okončanju karijere Brazilac je dao zanimljivu izjavu:
“Imao sam mnogo ponuda dok sam igrao za Barcelonu, ali sam previše volio taj klub da bih otišao sa Nou Campa. Redovno su me zvali iz Manchester Uniteda i Liverpoola, ali ostao sam vjeran Barceloni. Tokom 2004. godine sam umalo završio u Boltonu što niko ne zna”, rekao je Rivaldo.
Rivaldo je, kao i većina brazilskih fudbalera tog vremena, imao teško djetinjstvo, odrastao je u favelama u sirotinjskom dijelu Recifea. Rivaldov otac je poginuo 1989. u automobilskoj nesreći, no unatoč tome Rivaldo je nedugo nakon toga potpisao svoj prvi profesionalni ugovor. Međutim, Rivaldo je imao zaista težak početak svoje karijere. Znao je pješačiti po 30 kilometara kako bi stigao na trening, a navodno je kao tinejdžer izgubio zube zbog neuhranjenosti i neimaštine. U Brazilu, na početku karijere, nije uživao povlastice, jer je bio samo nebitan dečko sa ruralnog sjeveroistoka Brazila, mjesta gdje je po nekom nepisanom pravilu nemoguće da se rodi neka nova zvijezda, neki novi Pele ili neki novi Zico.
Prije nego što je potpisao prvi profesionalni ugovor, Rivaldo je prodavao suvenire. Otac mu je poginuo kada je imao 16 godina, pa je ostao sam sa dvojicom braće i dvije sestre koje je kasnije prehranjivao od svoje skromne plate koju je zarađivao.
Ipak, Rivaldo je uskoro stigao na Riazor, u Deportivo, gdje ništa nije slutilo na to da će upravo Deportivo postati jedan od najjačih klubova na Planeti (Rivaldo nije bio dio te priče jer je ubrzo otišao u Barcelonu, a Javier Irureta je nakon njegovog odlaska stigao na Riazor). Odmah nakon odlaska Ronalda u Inter, Barcelona se okrenula još jednom Brazilcu koji je tada nosio plavo-bijeli dres i potpisala Rivalda. Iako u vrijeme kada je Rivaldo nosio sveti katalonski dres nikada nisu osvojili Ligu šampiona, Barcelona je predvođena Rivaldom osvojila sve ostalo.
Ronaldo i Zidane su u to vrijeme igrali najbolji fudbal, ali nije bilo igrača poput Rivalda zbog kojeg ćete na stadion dolaziti zbog atraktivnih golova. I bez obzira na slavu, Rivaldo je uvijek bio skroman. Nije bio nametljiv, nije se smijao, nekako je uvijek djelovalo kao da je odsutan. Negdje daleko, mislima u sjeveroistočnom Brazilu, u nepoznatom selu, gdje je sve počelo. Dijete favele i dijete koje je postalo muškarac sa 10 godina. U rijetkim trenucima kada bi se nasmijao, barem su se zasijali kristalni umjetni zubi koje je sebi napokon mogao prouštiti već potpisom za Corinthians.
Rivaldo je u Brazilu napravio ono što se među fudbalskim zaluđenicima nikada ne prašta. Iz Corinthiansa je prešao u redove omraženog Palmeirasa. Zbog toga ga mnogi u njegovoj zemlji nisu voljeli. Ipak, zavoljeli su ga kasnije kada je, zajedno sa Ronaldom i Ronaldinhom, vodio Brazil do petog naslova prvaka svijeta.
Rivaldo se nedavno požalio na stanje u kojem se nalazi njegova zemlja, pa je upozorio sve one koji žele da dođu u Rio de Janeiro da to ne čine.
“Jutros su banditi ubili devojku. Loše stvari se uvijek dešavaju u Brazilu. Preporučujem svakome ko planira da dođe u Brazil bilo u posjetu ili na Olimpijske igre, da ostane kod kuće. Ovdje ste u opasnosti da budete ubijeni. Da ne pominjem javne bolnice, koje nisu u stanju da vam pruže adekvatnu pomoć ili haotičnu političku situaciju. Samo Bog može da promijeni stanje u našem Brazilu”, napisao je Rivaldo.
Kada se Louis van Gaal, nakon neuspješne epizode na klupi Holandije koju nije uspio odvesti na SP 2002. godine, vratio na klupu Barcelone nije želio da produži ugovor sa Rivaldom, pa je Brazilac kao slobodan igrač potpisao za Milan. Rivaldo se nije naigrao fudbala u Milanu, jer su povrede već počele da ga odvlače sa travnjaka, a Van Gaal je ovim potezom pokazao ono zbog čega ga danas često nazivaju “promašenim trenerom”.
Nakon nekoliko zanimljivih epizoda u Grčkoj, Aziji i Brazilu, Rivaldo je okačio kopačke o klin u 42. godini života. U Mogi Mirimu je zaigrao zajedno sa svojim sinom. Okačio je kopačke o klin, iste one kopačke za koje je morao pješačiti kilometre i kilometre kako bi ih kupio da bi mogao igrati fudbal i prehranjivati svoju porodicu.
Prvenstvo Brazila sa Palmeirasom, dvije Primere, Kup kralja i Superkup Evrope sa Barcelonom, Liga prvaka, Kup Italije i Superkup Evrope sa Milanom, zlatna medalja sa Brazilom na SP 2002. godine, najbolji igrač 1999. godine na Planeti i još mnogo toga.
Prije dvije godine je otišao još jedan veliki fudbalski romantičar sa ubojitom ljevicom, a za kojeg niste znali koju poziciju igra na travnjaku. Otišao je čovjek zbog čijih golova su ljudi dolazili na stadione, igrača čija bi životna priča bila idealna da se stavi na holivudsko platno. Otišao je Rivaldo, siromah u kopačkama znoju natopljenim koji se popeo na vrh svijeta. Skromni siromah nepresušnog fudbalskog umijeća koji je bio najbolji. Ne najbolji u svom selu ili faveli, nego najbolji na Planeti.
(Source.ba)
