Neću da pišem o simptomima Corone ,te da li je ispravno pisati Corona, korona ili Covid-19, to nisam uzela za temu ovog teksta. Kako god. Shvatili smo koliko je to razdoblje bilo jako teško za sve nas, međutim bilo je i pozitivnih strana te situacije.
Piše: Mihaela Puletić
Pozitivnih za našu planetu.
Vidjeli smo raznorazne članke naslova ”Nakon xx godina se vidi vrh Himalaja” , ”Čist zrak iznad Kine nakon xy godina”. Mada na veliku žalost ti članci nisu bili čitani kao oni tipa ”Nekoliko tisuća američkih vojnika se iskrcava po Europi dok traje pandemija” ili ”Bill Gates je pustio virus kako bi nas čipirao”.
Čekaj, susjeda , kome si ti toliko bitna da bi te netko čipirao i znao šta radiš?
U biti, možda ti i jesi od koristi, vidiš sa svog prozora tko baca smeće, koliko često, i tko ide na trčanje iako ima pametnijih stvari za raditi.
Ali, susjeda, oprosti ovaj put nećemo ni o tebi. Ti si vrijedna za samo par rečenica ovog teksta.
Neću ni o teorijama zavjere koje smo imali priliku čitati na svim mogućim portalima.
Clickbait je čudo.
Da li ste primjetili da je ovo proljeće jako zeleno. Nikad zelenije do sada. Travnjaci među zgradama su bili toliko zeleni da je ta boja smirivala i ulijevala nadu. Zašto su bili tako zeleni? Nije bilo ljudi vani. Nije bilo onih koji bacaju smeće, koji zagađuju iste te travnjake. Nije bilo toliko automobila.
Priroda je napokon uzela predah od nas. Od nas njenih stanovnika koji je trebamo čuvati i paziti.
Dok smo slijedili preporuke da se što manje krećemo po trgovinama, gradu. A ugostiteljski objekti bili zatvoreni, birali smo najviše planinske vrhove, šetnje po šumama i gorama. To nam je bio jedini spas.
Družili smo se sa svojim obiteljima.
Igrali društvene igre, a bacila se tu i pokoja partija remija ili pokera.
Osim tih lijepih trenutaka, bilo je i onih strašno neugodnih koje je donijela ova pandemija.
Ja sam prva doživjela neugodnjak.
Putovala sam s kolegicom na posao, između nas ni 10 cm razmaka u autu. I kad smo izašle iz istog tog automobila, zagrlile smo se kao što smo radile i prije pandemije jer smo prijateljice. To kakve poglede smo zaradile od prolaznika su neopisivo zastrašujuće.
Zastrašujuća je činjenica da su se ljudi počeli bojati zagrljaja.
Mi Balkanci smo jedan topao narod, željan zagrljaja i druženja.
Shvatam strah. Shvatam da trebamo biti odgovorni.
Ja sam se prva bojala. Ali ne za sebe, nego za svoju majku koja je kronični bolesnik.
Ali i prije corone smo prali ruke. I prije ovog svega nismo se ljubili, grlili sa svakim, niti se unosili u lice nepoznatim ljudima.
Znam da ćete reći da ima onih pojedinaca.
Njih će uvijek biti. Ali naučit’ će i oni jednom.
Nemojte se pretvarati u robote.
Možete zagrliti svoju prijateljicu, prijatelja, mamu, tatu, djeda ili baku.
Šta se dešava sada kada su se mjere popustile?
Najviši i naljepši kutci naše Zemlje neće biti posjećivani, kao u posljednjih 30-60 dana.
Zagađivat ćemo okoliš kao i prije cijelokupne situacije s onom misli u glavi: ”Ajde ovo je samo jedna boca”.
Boca kojoj treba bezbroj godina da se razgradi.
Neće više biti one zelene boje travnjaka.
Zaboravit ćemo na našu obitelj i naše najmilije.
Karte će u špilu stajati čekajući da ih netko uzme,
”Monopoly” , ”Ne ljuti se čovječe” će skupljati prašinu na vrhu ormara.
Idalje ćemo upirati prstom u ljude koji se zakašlju, ili se ne daj Bože zagrle.
Da li nam se trebalo desiti nešto ovakvo?
Trebala nam se desiti jedna pandemija da bismo uvidjeli koliko je lijepo provoditi vrijeme s obitelji.
Trebala nam se desiti pandemija da naučimo par stvari.
Grli svoje najmilije, najjače što možeš.
Uvijek pronađi vrijeme za ljude koje voliš i koji te vole.
Ne brzaj. Uspori tempo. Proživi svaki dan najbolje što možeš.
Sve ovo nam se dešava s razlogom.
Sve ovo nam se dešava da izvučemo jednu veliku pouku.
Mi smo samo ljudi , svi isti, i samo smo prolaznici na ovom planetu koji će ostaviti svoj trag.
A sami biramo da li će taj trag biti dobar ili loš.
