Dženan Imamović izgubio je devet članova obitelji u strašnoj poplavi koja je odnijela 19 života. Sjeća se te kobne noći, svojih borbi s gubitkom i pokušaja da nastavi dalje, baš kao i Himzo Begović, koji je iz bujice spasio trudnicu.
- Žena je bila izvan sebe, pitala me: ‘Gdje je bratova mala, jesu li živi?!’ Lagao sam da jesu. Sjedio sam ovdje, na mjestu gdje sada stojimo, pogledao dolje i prepoznao pločicu. Mala ih je mijenjala. Podignem kamen… Njezina noga. Rođaka su našli malo dalje. Najgore je kada dođeš do nekoga svoga, a on je mrtav. To te slomi. Noći su najteže. Tada nastupa belaj. Ne možeš zaspati, moraš uzeti nešto za smirenje – priča Dženan Imamović, koji je u poplavi i odronu kamenoloma u Donjoj Jablanici izgubio brata i njegovu obitelj. Njih petero. Od sestrine obitelji preživio je samo njezin unuk, osmogodišnji dječak.
Šest mjeseci nakon katastrofe, posljedice su i dalje vidljive. Na ulicama Donje Jablanice vlada tišina. Mnogi se nisu vratili – nemaju gdje. Iako su najveće kamene gromade uklonjene, situacija je gotovo nepromijenjena. Transparent na nadvožnjaku jasno poručuje: “Sramota države i Federacije BiH”.
- Samo s ovog imanja odvezli su 250 kamiona, a nisu ni počeli kako treba. Nemamo kanalizaciju, ne može se ovdje živjeti. Ali ja ne mogu bez ovoga. Dođem nešto raditi, moram. Supruga i kći također dolaze, i dalje imaju noćne more. Teško je nositi se sa svime. Nekad su ovdje bile kuće, voćnjaci… Sad je sve nestalo. Ali moramo dalje, moramo biti zahvalni jer smo preživjeli – govori Dženan dok pokazuje temelje bratove kuće, jedino što je ostalo od nje.
Priča nam kako su u toj noći bježali iz garaže prema brdu, nadajući se da je njegov brat uspio pobjeći preko potoka. No, kada je svanulo, stvarnost ih je pogodila svom silinom. Ljudi su očajnički tražili svoje najmilije, ali mnogi su ostali bez odgovora.
U jednom od preostalih domova u Donjoj Jablanici, Himzo Begović i njegova kći Azemina dočekuju nas s kavom i kolačima. No, osmijeha nema.
- Ovo je tužan Bajram. Nema rahatluka, nema veselja. Od strica žena ugušila se u mulju. Kći i ja smo bježali kroz prozor, gore na kat, gdje su bili moj sin i nevjesta. Te noći munje su sijevale kao nikad prije, kao da je snijeg pao – prisjeća se Himzo.
Pokazuje nam mjesto gdje je pronašao jednu od žrtava, a zatim i gdje je čuo zapomaganje trudnice koju je spasio iz vode. Preživjela je, ali izgubila je bebu.
Jutro je donijelo punu težinu tragedije. Kiša je padala poput vatrogasnog mlaza, a kada se voda povukla, ostali su samo blato, kamenje i bolni gubici.
- Otac se probudio oko dva sata. Pokušali smo otvoriti vrata, ali voda je već ulazila u kuću. Oko tri sata brat je kucao na prozor vičući da bježimo. Tad nismo znali da nije pukla brana, već da je bujica odnijela kamenolom – priča Azemina, dok joj glas puca od emocija.
Ljudi u Donjoj Jablanici naučili su se nositi s onim što su preživjeli, iako ništa više nije isto. Oni kojima kuće nisu potpuno uništene sami saniraju štetu, bez velike pomoći. Himzo Begović ne odustaje – iako mu je vrt uništen, dovezao je novu zemlju i posadio krumpir i luk. Njegov plastenik sada je tek stara kada pokrivena prozorskim oknom, ali u njoj raste mlada salata.
- Radi se nešto, ne mogu reći da nije. Najviše su pomogli ljudi iz organizacije Pomozi.ba. Oni su napravili najviše – kaže Himzo.
Tragedija u Jablanici ostavila je neizbrisiv trag. Iako je prošlo šest mjeseci, vrijeme nije donijelo zaborav, već samo još više pitanja i borbu za normalan život u mjestu koje se još uvijek bori s posljedicama te stravične noći.
Izvor: ( www.vitez.info / TNTPortal.ba )
