Glazbeni festival u Tuzli nazvan po Franciscusu Bossinensisu ima za cilj vratiti važnost njegova glazbenoga djela, ali i podsjetiti da je širi prostor BiH, našega susjedstva i Zapadnoga Balkana ravnopravni dio europske kulturne i glazbene baštine
Hrvatsko kulturno društvo Napredak – Glavna podružnica Tuzla, zajedno s Franjevačkim samostanom u Tuzli, od 5. do 11. lipnja 2024. godine organizira u ovom gradu glazbeni festival koji će nositi ime skladatelja iz 15. i 16. stoljeća po imenu Franjo Bosanac – Franciscus Bossinensis. Tko je ovaj kod nas relativno zaboravljeni autor najstarije instrumentalna glazbe, što ju je napisao i objavio čovjek iz naših krajeva?
Piše: Franjo Ninić (hrvatskiglasnik.ba)
Na temelju sačuvanih i dostupnih djela, natuknica s mrežnih stranica Hrvatske enciklopedije i Hrvatskog biografskoga leksikona te vrlo oskudnih biografskih podataka o glazbenoj kulturi 16. stoljeća danas se u prve bosanskohercegovačke skladatelje ubraja upravo spomenuti Franciscus Bossinensis – Franjo Bosanac. Može se sa sigurnošću navesti, kako stoji u tekstu Lovre Županovića „Hrvatska glazba u XVI stoljeću“, objavljenom u časopisu Kolo (1968), da je rođen krajem 15. stoljeća, oko godine 1490, i to najvjerojatnije u Bosni, u okolici Srebrenika, da je živio u Veneciji i radio u tiskari muzikalija Ottaviana Petruccija te da je prijateljevao s protonotarom (prvi bilježnik) crkve Sv. Marka Gerolamom Barbadigom, kome je posvetio svoje djelo. Sve je to on sam naveo, bilježi Županović, bilo u predgovorima znamenite dvosveščane zbirke Tenori e contrabassi intabulati col sopran in canto figurato per cantar e sonar col lauto (Venecija, 1509; Fossombrone, 1511) svoga opusa bilo u posvetnom sonetu što ga je dodao tim predgovorima. Ostat će, međutim, i dalje tajna što znače tri inicijala BMF koja je stavio uz svoje ime ispred posvetnog soneta kao i godina i mjesto njegove smrti. D. Plamenac pretpostavljao je da bi Bossinensis mogao biti bosanski franjevac ili možda dvorski glazbenik kojega bosanskog kralja. Zanimljiva je i pretpostavka J. Andreisa da bismo inicijale mogli čitati kao „Bossinensis Magister Franciscus“. Na Bossinensisovo bosanskohercegovačko podrijetlo upućuje njegovo ime Bossinensis – Bosanac, katoličko ime Franciscus, po čemu se vidi da je bio iz Bosne, „kao i zapadnoeuropska i mediteranska renesansna tradicija njegove lutnjističke dvosveščane zbirke. Samo se može pretpostaviti da je umro u Italiji, možda uVeneciji, i to krajem polovice 16. stoljeća“, zaključuje Županović.
Iako su biografski podaci o njemu oskudni, njegovo je stvaralaštvo danas moguće sagledati u najpotpunijem opsegu. „Dva sveska Bossinensiseva djela stoje prema tome kao značajan putokaz na međi epoha u razvoju hrvatske glazbe“, piše Županović. Do njih se zasada sve gubi u magli srednjovjekovne – uglavnom jednoglasne i anonimne – problematike te od njih započinje razdoblje postupnog uključivanja hrvatske (onda i bosanskohercegovačke) umjetničke glazbe u tadašnja suvremena europska zbivanja.
„Uz skladanje Bossinensis se bavio i preradbama tuđih i svojih djela. Spretnost u intabuliranju dokazao je transkribiranjem frottola, tj. popularnih višeglasnih pjesama jednostavnog pučkog izražaja, tada najpoznatijih talijanskih majstora te glazbene vrste (Marco Cara, Bartolomeo Trombocino, i dr.) te anonimnih autora kao i svojih za sologlas uz pratnju lutnje. Pridodan je i manji broj ricercara za lutnju, svojevrsnih predigara, međuigara ili završnica kojima je autor sam Bossinensis. A da bi naglasio prakticistički karakter zbirke i učinio ju dostupnom osobama skromnijeg glazbenog znanja, iznio je prije predgovora opće upute za odgonetavanje sustava tabulature kojim se sam služio (Regole per quelli che non sano cantare). Njegov postupak u transkribiranju frottola bio je jednostavan: najvišu vokalnu dionicu, zapisanu u menzuralnoj notaciji, povjerio je sologlasu; dionicu tenora i basa intabulirao je za lutnju, dok je potpuno izostavio dionicu alta kao najmanje organski povezanu i najmlađu po redu nastajanja“, elaborira Županović u jednom drugom tekstu: „Tragom početaka hrvatske umjetničke glazbe“, u Republika 23(1967) 10, str. 460.
Bosanac je objavio 102 frottole i 46 ricercara. Zbirka Tenori e contrabassi ima nezaobilaznu važnost za doprinos vokalno-instrumentalnoj praksi s početka 16. stoljeća, a pozamašna dvosveščana zbirka jedna je od uopće najranijih tiskanih muzikalija renesansne monodije. Osobito značenje njegove zbirke kako u hrvatskoj/bosanskohercegovačkoj tako i u europskoj glazbi onog vremena još je u nečemu: u zbirci su – i to na najprecizniji način – odraženi zahtjevi jednog vremena koje je na početku krupnih zbivanja u glazbenom razvoju počelo utirati putove ranobaroknoj monodiji upravo prerađivanjem višeglasnih zborskih skladbi (frottola) za solo glas uz pratnju lutnje, tj. stvaranjem djela za vokalno-solističko muziciranje.
U istom tekstu Županović navodi da se u „renesansi još nisu sasvim iskristalizirali dur i mol kao suvereni voditelji one glazbene misli koja se samo unutar njihovih okvira može organizirati. Utjecaj starocrkvenih tonaliteta još se osjeća, pa to povremeno kolebanje između starinskih modusa s jedne strane te dura i mola s druge strane daje glazbi tih vremena jedinstven čar. U tom pogledu prilično su poučni upravo Bossinensisovi ricercari, mali instrumentalni uvodi improvizacijskog karaktera“.
Na kraju važno je naglasiti da je ovo najstarija instrumentalna glazba što ju je napisao i objavio čovjek iz naših krajeva, da su njegova djela utjecala na glazbene procese u Europi, i da se kod nas o ovom autoru malo zna i da ga se malo proučava. Spomenuti glazbeni festival u Tuzli nazvan po njemu (Franciscus Bossinensis) upravo ima za cilj vratiti važnost njegova glazbenoga djela, ali i podsjetiti da je širi prostor BiH, našega susjedstva i Zapadnoga Balkana ravnopravni dio europske kulturne i glazbene baštine.
