Sa Šatarom smo razgovarali o iskustvu koje je stekla u radu sa migrantima i sa izazovima sa kojima se susretala na tom putu.
Na kojoj funkciji ste zaposleni? Kako se zove pozicija na kojoj radite i šta ona podrazumijeva?
Moja pozicija u UNFPA nosi naziv „Ekspert za mentalno zdravlje i psihosocijalnu podršku“. Radim konkretno sa ženama i djevojčicama uzrasta preko 15 godina, a moja uloga podrazumijeva mnogo stvari i pokušaću vam ih ukratko približiti.
Sa korisnicama u Privremenom prihvatnom centru radim individualne savjetodavne ili psihoterapijske seanse na kojim u uslovima povjerenja i prihvatanja radimo na temama koje su za određenu korisnicu relevantne. Zatim, imamo grupne seanse koje podrazumijevaju obrađivanje određenih psiholoških fenomena. Imamo i grupe podrške, kao i edukativne radionice. Osim toga, moj posao je i pružanje psihološke podrške u slučajevima rodno zasnovanog nasilja, kao i krizne intervencije. Krizne intervencije su situacije koje podrazumjevaju pravovremeno i hitno reagovanje, bilo da se radi o krizama svijesti, paničnim napadima, suicialnim planovima ili ekstremnim reakcijama na neku situaciju.
Osim posla koji obavljam direktno u kontaktu sa stanovnicima Privremeno prihvatnog centa, u nekim prilikama radim i na edukaciji zaposlenih unutar kampa.
Iz kojih zemalja pristižu migranti na područje BiH?
Ako bih vam rekla da smo unutar Bosne i Hercegovine imali osobe iz više 50 zemalja, da li biste mi vjerovali?
Ipak bitno je da naglasim da smo iz nekih od tih 50 zemalja imali samo po par korisnika, ali vjerujem da bi vam ta informacija ipak mogla biti zanimljiva.
Ako ćemo pričati o tome odakle nam najčešće dolaze korisnici, spomenuću nekoliko zemalja: Avganistan, Sirija, Irak, Iran, Kuba, Maroko, Egipat, Kongo, Kamerun, Nepal, Alžir, Pakistan, Indija i mnoge druge.
Sa kakvim problemima se javljaju?
Ovo pitanje je sjajno, iako je teško odgovoriti na njega. Jako je kompleksno pričati o tome s kojim problemima se korisnici javljaju. Želim naglasiti da to zaista zavisti od brojnih faktora kao što su zemlja iz koje potiču, socio-kulturoloski okviri u kojima su odrastali; iskustava koje su imali prije ali i tokom putovanja, kao i mnoge druge stvari.
Pokušaću ipak dati neki što uopšteniji odgovor na vaše pitanje. Veliki broj migranata se žali na simptome anksioznosti, usmjereni su na budućnost, na nastavak putovanja i često prežvakavaju sve moguće negativne i neprijatne stvari koje bi im se mogle desiti u budućnosti.
Mnogi od njih su već prije dolaska do Bosne i Hercegovine bili izloženi brojnim traumatičnim iskustvima, a neki imaju i ozbiljne simptome Posttraumatskog stresnog poremećaja.
Depresija, tuga, potištenost, osjećaj beznađa, samokriticizam, odsustvo interesovanje, odsustvo motivacije, psihotična simptomatologija. Možda bih mogla samo reći, s obzirom na broj ljudi koji prođe kroz naš kamp, da sam imala priliku da se u praksi sretnem sa većinom stvari o kojima sam čitala i edukovala se.
Pretpostavljam da migranti prolaze kroz traumatična iskustva, da li je to tačno i kako ta iskustva utiču na njih?
Nažalost, to je tačno…..
Mnogo ljudi je do dolaska kod nas već prošlo kroz ozbiljne traume koje su uticale na njihovo mentalno zdravlje. S jedne strane možemo da pričamo o zemljama u kojima je odrastanje jako teško, te je veliki broj korisnica u dogovorenim dječijim brakovima. Mnoge od njih su proživljavale fizičko, psihološko, seksualno i druge oblike nasilja.
S druge strane, mnogi korisnici dolaze iz ratom zahvaćenih zemalja, mnogi su izgubili bliske članove porodice.
Cijelo putovanje od nekih udaljenih lokacija do Bosne i Hercegovine podrazumijeva mnogo opasnih situacija, pješačenja po šumama, provođenja noći u teškim uslovima, briga za djecu koja putuju po snijegu, kiši i slično.
Pružaju li migranti otpor kada je u pitanju posjeta psihologu?
Sjećam se da sam mislila kako će to biti slučaj i kako sigurno ljudi imaju otpor prema psihologu, s obzirom da je tako često i kada je lokalno stanovništvo u pitanju. Međutim, potpuno je suprotno! Ne samo da ne pružaju otpor, nego su oni ti koji traže da razgovaraju sa mnom.
Meni je veoma bitno da kreiram s korisnicama odnos povjerenja i apsolutnog prihvatanja. Taj naš odnos obično bude jako topao i u neformalnim okolnostima dolaze da me pozdrave, da kratko popričamo i slično. Samim tim, kad god žele pričati o bilo čemu, znaju da mogu doći do mene.
Kako komunicirate s njima, s obzirom da dolaze iz različitih zemalja i pričate različitim jezikom?
Moram priznati da mi je najdraže kada korisnici pričaju engleski ili španski jezik, koje i ja govorim, jer nam onda nije potreban prevodikac i mnogo je lakše uspostaviti odnos bliskosti i povjerenja. Međutim, jasno je da u mnogim situacijama to nije slučaj. Mi u Privremenim prihvatnim centrima imamo prevodioce za neke jezike i onda razgovor s korisnicima izgleda tako da imamo posrednika u komunikaciji. Ovo je bilo jako izazovno u početku mog angazmana, jer definitivno nema puno mjesta na kojoj psihološke seanse moraju izgledati ovako.
Pretpostavljam da je rad u kampu jako specifičan. Zanima nas u kojoj mjeri je uticao na Vas?
Uh…. Rizikujem da zvučim patetično, ali ovo je definitivno iskustvo koje je mnogo uticalo na mene i koje nikada ne bih mijenjala. Biti u mogućnosti da zavirim u živote svih tih ljudi koji dolaze iz različitih zemalja, sa različitim životnim pričama i dobiti takav uvid u njihove unutašnje svjetove, te im pomoći da se raspetljaju, veoma je ispunjavajuće i nevjerovatno iskustvo. Količina zahvalnosti koju ljudi s kojima radim imaju, jer sam tu za njih, vrednujem ih i čujem njihove potrebe, čini da pravovremeno vidim plodove svog rada.
S druge strane, teško da postoji mjesto na kojem postoji toliko ljudske patnje. Profesionalno gledano, često osvjestim koliko sam zahvalna na ovom pozivu. Nije bilo lako, a ni dan danas nije, čuti sve priče koje ovdje mogu čuti. Jer su problemi s kojima se pojedine žene javljaju scenarija koja možemo gledati samo u filmovima i serijama. To je istovremeno jako izazovno i zahtijevalo je od mene da istražujem. Često to podrazumijeva i razumijevanje kulture iz koje neko potiče, razumijevanje zašto su neki narodi u konfliktima, zašto se neko osjeća tako kako se osjeća, te shvatanje nekih ekstremnih načina reagovanja u nekim naizgled jednostavnim situacijama. Izazovno je i naći način za adekvatan pristup ljudima, jer neke stvari koje nama spontano dolaze u psihoterapijskoj seansi sa lokalnim stanovništvom, nisu primjenjive za ljude iz nekih istočnih zemalja.
Koliko Vas je na ličnom nivou promijenilo radno iskustvo u kampu?
Mislim da sam donekle odgovorila na pitanju iznad. Dodaću da me ovo iskustvo definitivno jeste promijenilo. Učinilo je da bolje razumijem, manje osuđujem i više prihvatam. Iako sam uvijek mislila da su to osobine koje sam imala, u uslovima rada ovdje doživjela sam ekspanziju u tom smislu. Mislim i da još jasnije „čujem“ potrebe ljudi oko sebe, da više vrednujem iskustva koja imam i da prisutnije živim svoju svakodnevicu, imajući jasniji utisak o prolaznosti vremena i promjenama koje nam se svima mogu desiti.
Koje stereotipe ljudi imaju o migrantima, a koje bi ovim putem htjeli promijeniti?
Smetaju mi senzacionalističiki naslovi na portalima i u novinama. Smeta mi što, ukoliko se desi neko kriminalno djelo, mora u naslovu pisati „migrant ukrao….“, čime se podstiče strah od migranata, koji je u potpunosti neutemeljen. Da, istina je da u moru kriminalnih djela, neka učine i migranti, ali voljela bih da ljudi malo promisle o tome koliko takvih djela ipak učini lokalno stanovništvo. Nedavno sam na televiziji čula rečenicu „….ipak razloga za strah postoji, jer je migrant napao djevojčicu u Hercegovini, ali se nakon nekog vremena dokazalo da to ipak nije uradio on…“. Kakva je to uopšte rečenica i koja je njena funkcija?
Ovom prilikom ne želim generalizovati i reći da su svi „ljudi u pokretu“ koji dođu na područje Bosne i Hercegovine dobri, ali mi smeta kada čujem stav da su svi loši. To je potpuna neistina. Ljudi su ljudi, i u svakoj zemlji, ustanovi ili zajedničkom smještaju (čak i u đačkim domovima) imamo one koji ponekad urade nešto loše. To ne znače da su svi stanovnici tog smještaja loši.
Koje iskustvo u radu Vam je ostavilo najsnažniji utisak i zbog čega?
Mnogo mi se sviđaju sva pitanja i sva su mi teška, jer bi o svemu ovom mogla pričati satima. Ipak, ne želim da ovaj tekst bude dosadan čitaocima i voljela bih da tekst bude pozitivan, u moru priča koje su usmjerene na negativno.
Mnogo razgovora i situacija mi je ostavilo snažne utiske, ali ih je teško pobrojati ili opisati. Na kraju, cijeli ovaj posao je jedno veliko iskustvo koje je istovremeno nekad i preteško, ali je definitivno i prelijepo.
Mnogo je predivnih ljudi koje nikada neću zaboraviti i zauvijek ću ih nositi u srcu i mislima.
Takođe, mnogo je preteških ljudskih priča i patnje koju ću zauvijek nositi u srcu i mislima…
BONUS VIDEO
(FOTO) BANJALUČANKA U HUMANOJ MISIJI U BIHAĆU Psiholog Ana Šatara o izazovima u radu sa migrantima: U BiH stizali iz više od 50 zemalja svijeta, susreću se sa ozbiljnim traumama appeared first on Aloonline.ba.