Dejana Bačko iz Novog Sada, mnogo poznatija kao “djevojka sa krilima”, rođena je bez ruku, a to je nije spriječilo da ostvari velike snove i postane nevjerovatna motivacija ljudima širom svijeta! Naime, uspjela je da pobijedi sebe i da svoj nedostatak pretvori u najveću prednost, te je na dijelu pokazala da ništa, zapravo, nije nemoguće. Nedavno joj je uručeno i priznanje “Milunka Savić”, što govori koliko hrabro i borbeno korača kroz život.
Po čemu pamtiš djetinjstvo, kako je izgledao proces učenja da sve radiš nogama i ko ti je bio največi vjetar u leđa da postaneš ono što si danas? Takođe, pronašla sam informaciju na internetu da si bila jedno vrijeme u domu, da li je to uopšte tačno?
– Ne sjećam se djetinjstva, a i ne volim mnogo da pričam o njemu. Taj dio ćemo zaobići. Sjećam se samo nekoliko scena kad mi je mama pokazivala kako da radim neke stvari nogama. Najveća podrška kroz odrastanje mi je u početku bila upravo mama, dok sam nailazila na brdo prepreka i osuda, ona je bila tu da se na neki način izbori za mene i da mi da snagu da ja to mogu. Naravno, na neke veće rezultate kasnije je uticao najviše moj karakter, to što sam postala borbena osoba, svjesna svojih kvaliteta i to što sam imala cilj.
(FOTO) OVO JE SVE ŠTO TREBATE VIDJETI DANAS! Djevojka sa krilima lije suze radosnice: Objavila snimak na Instagramu, komentari pljušte!
U životu si postigla mnogo više i od brojnih ljudi bez ikakvih nedostataka, u čemu si pronalazila snagu za sve te uspjehe?
– Ne bih poredila to ko je koliko postigao, jer uspjeh za različite ljude može značiti drugačije stvari. Ja sam snagu pronalazila u tome što sam postavljala neki cilj koji želim da ostvarim i u tome što sam željela da dokažem svima za šta sam sposobna i šta mi, kao osobe sa invaliditetom, u stvari možemo.
Otkud ti u sportu i to na tako ozbiljnom nivou? Izuzetno si bila posvećena treninzima, kruna tvog ogromnog truda je i titule šampionke u paratekvondu.
– Počela sam 2016. godine tražiti sport koji bi mi pomogao da ojačam noge i igrom slučaja sam nakon nekoliko sportova došla do tekvandoa. Iste godine sam se počela takmičiti, 2018. sam osvojila Evropsko prvenstvo, a 2019. Svjetsko. Svjetski prvak po drugi put postala sam 2021. i tu sam završila sportsku karijeru, zato što putem moje kategorije nisam mogla da se plasiram na paraolimpijske igre.
Прикажи ову објаву у апликацији Instagram
| mama (@devojka_sa_krilima)Međutim, nisi zapostavljala ni obrazovanje. Šta si završila i čime se danas baviš?
– Zavšila sam Osnovnu školu „Sveti Sava“ u Bačkoj Palanci, Srednju umjetnilčku školu za dizajn „Bogdan Šuput“ u Novom Sadu, a zatim sam završila Akademiju klasičnog slikarstva. Kroz cijeli život se bavim primarno slikarstvom. Sa 9 godina sam postala, tada najmlađi član, jednog svjetskog udruženja slikara koji slikaju ustima i nogama (VDMFK) i za njih slikam već 20 godina. Od njih primam mjesečnu stipendiju i imam godišnju obavezu da šaljem određeni broj radova. To je udruženje koje zaista cijeni umjetnike i zaista sam ponosna što sam njihov član. Imam u planu da napredujem u udruženju pa je to svakako nešto čime ću se i baviti sve dok me služe noge, jer je to ujedno i ono što volim da radim – otkriva Dejana i dodaje:
– Od prije 2 godine smo suprug i ja pokrenuli i YouTube kanal, pa moram i to napomenuti kao posao, jer kreiranje sadržaja takođe uzima poveći dio vremena, a za prihode imamo otvorenu firmu. Tu su i saradnje sa nekoliko brendova sa kojima smo zadovoljni i Herbalife biznis kojim se Marko primarno bavio godinama prije nego što smo se počeli zabavljati.
(VIDEO) PODIJELILA EMOTIVNI PRIZOR IZ SVOG DOMA! „Djevojka sa krilima“ sa kćerkicom sklapa i ukrašava jelku
Kako si otkrila dar sa slikanje, nevjerovatno je šta sve stvaraš pomoću nogu i usana?
– Još kao mala voljela sam da slikam, ne znam od kada je to krenulo. Prvi rad koji sam naslikala bio je puž i tada sam imala 6 ili 7 godina. Jedan od radova koji je za mene bio veliki izazov jeste portret Novaka Đokovića, s obzirom da ne radim portrete. Imala sam veliku želju da uradim njegov, a naravno i još veću tremu, jer sam mu taj rad kroz vrijeme uspjela uručiti i pokloniti. On je moj idol.
Kada si objavila da si položila vožnju, ta vijest je odjeknula u našim medijima. Kako si se odlučila na takav korak i šta ti je bilo najzahtjevnije da savladaš?
– Najzahtjevniji su mi bili testovi, zato što sam se odvikla od učenja, a na samim predavanjima nisam pazila (na predavanja sam krenula 2020., a želju da završim vozački sam ponovo dobila 2024. godine). Što se tiče same vožnje, nisam imala nikakav veliki strah, niti nešto što mi je bilo zahtijevno. Moj automobil je automatik, i kao takav se vodio kao prerađen po mojim potrebama. To mi je bilo dovoljno da mogu da savladam sve neophodno što se tiče vožnje. Vozim pažljivo i nemam nameru da negde stignem što pre, već pre svega – bezbjedno.
Takođe, ne propuštaš priliku ni da odeš na skijanje, na koji način si savladala i tu sportsku disciplinu?
– Na skijanje sam otišla prvi put sa suprugom Markom za Novu 2020. godinu i od tada uglavnom idemo najmanje jednom, a nekada i dva puta godišnje. Voljela bih da to bude i češće i jedva čekamo da Lara još malo poraste, da može i to da obavlja sa nama. U početku sam imala strah, Marko me je odmah odveo na gondolu. Zatim sam upoznala Bratislava na Jahorini koji je radio tamo i čovjek me je bukvalno kroz par dana naučio kako da skijam. Svake godine kada dolazimo na Jahorinu volimo da mu se javimo.
Da li kuvaš i šta najviše voliš da spremaš, kako izgleda tvoj način ishrane i vježbanja?
– Ne kuvam uopšte, niti Marko kuva, ali u blizini mjesta gde živimo ima puno kuhinjica sa lijepim kuvanim jelima, supama, čorbama, pa čak neke od njih drže i naši, sada već prijatelji, tako da uglavnom jedemo hranu iz restorana. Trenutno ne treniram, ali imam želju da počnem ponovo. Ili bih išla na tekvando ili bih angažovala trenera i odlazila par puta nedjeljno u teretanu, kao što sam radila do prije par mjeseci.
Poput superheroine si, funkcionišeš kao da imaš ruke, sve živo radiš, da li postoji nešto što ne možeš sama?
– Trudim se da budem što više samostalna, iako mi za neke stvari treba pomoć. U kući gotovo da sve mogu da uradim, a što se tiče nekih stvari za pomoć – ne mogu sama da zakopčam dugmad na farmericama i da zavežem kosu. Ukoliko su u pitanju helanke ili neka trenerka, mogu sama da se obučem.
Otkako je Marko uplovio u tvoj život, rodila se prelijepa ljubavna bajka. Čime te je osvojio, te si odlučila da ga pustiš u svoje srce?
– Prije svega se on meni dopao. Svidela mi se njegova duhovitost, to što je osoba koja umije da pruži pažnju, da sasluša druge. To što je organizovan, voli da putuje i uvijek ima neke nove ciljeve o kojima zapisuje, priča, mašta. Kroz vrijeme smo shvatili da imamo dosta sličnosti po pitanju toga kakav život želimo da vodimo. Drago mi je što me je prihvatio onakvu kakva jesam. Iako smo mi možda različiti po pitanju nekih stvari, zaista se lijepo slažemo i razumijemo. Sve rješavamo pričom i dogovorom. Imamo i mi konflikte kao i svaki par, ali nijednom se do sada nije desila neka ozbiljnija svađa ili nešto što nismo uspjeli zajedno da rešimo. Radujemo se stvarima koje nas čekaju, sada zajedno i sa Larom.
Прикажи ову објаву у апликацији Instagram
Koja je najvažnija stvar koju je Marko naučio od tebe i ti od njega? Sa druge strane, oko čega se najbolje slažete, a šta je najčešći uzrok vaše prepirke?
– Mislim da je on naučio od mene kako da bude više smiren. Kako da bude više stpljiv. Ni Marko, ni ja nismo tipovi ljudi koji se stalno o nečemu žale ili kojima su drugi krivi za sve. Kao što sam spomenula, kroz vrijeme smo shvatili da imamo slične ideje kako bismo željeli naš život da izgleda i to su velike stvari koje je bitno da partneri imaju usaglašene. Ne svađamo se često, a kada dođe to nekih prepirki, to uglavnom bude oko nekih sitnica koje brzo riješimo ili sjednemo i dogovorimo se šta je najbolje rješenje za problem.
Kao kruna vaše ljubavi stigla je i kćerkica, kakvo je tvoje iskustvo sa trudnoćom i porođajem?
– Imala sam sreće da prođem kroz trudnoću vrlo, vrlo aktivno. Do posljednje nedjelje dozvoljene za ulazak u avion smo putovali. Zatim su se putovanja nastavila kolima. Bila sam aktivna i prelazila sam često po 10.000 ili čak 20.000 koraka dnevno. Naravno, ne svaki dan. Zaista sam zahvalna kako je prošla trudnoća. Radili smo sve kao i inače, samo uz redovne kontrole i dodatnu dozu opreznosti. Imala sam porođaj u porodilištu „Gea“ u Novom Sadu i sama ljubaznost i usluga koju sam dobila tamo nije ostavila nikakvog prostora da sa nečim ne budem zadovoljna. Neki veći bol sam osjetila tek u devetom mjesecu, ali smo to prevazišli i sve je prošlo kako treba.
Kako je izgledao proces prilagođavanja na bebu, šta ti je u tim momentima prolazilo kroz glavu?
– Znala sam da ću morati da probijem strahove koje imam. To su bile misli kako ću je držati u rukama. Kako ću ovo. Kako ću ono. Na kraju smo za 90% svih mojih strahova pronašli rješenje, a naravno moram da dam veliko priznanje našim porodicama i Marku koji su bili (a i sada su tu) da nam pomognu kad god bi nam to stvarno zatrebalo. Više sam strahova imala na samom početku, dok nije ojačao vratić, a zatim su oni polako nestajali i Lara sam sve više pronalazila zajednički jezik. Prvo sam ja naučila i vidjela kako i šta mogu da radim sa njom, a sada ona već počinje zaista partnerski da mi pomaže u aktivnostima koje radimo zajedno. Donese jaknu, donese cipelice, sjedne kada je zamolim. Rijetko kada da ne želi da me posluša ili da gura nešto po svom iz nekog inata. Baš je dobra i zahvalna sam što imamo takav odnos.
Šta najviše voliš da radiš sa kćerkicom?
– Volim da se igram sa njom. Volim da je slušam kako priča. Volimo da se grlimo. Volimo da budemo za nju i sa njom. Volimo mi njoj da pričamo. Sve volim. Trenutno nam je interesantno to što gotovo pa skroz izbacujemo kolica na nekim kraćim šetnjicama i tako volim kada drži Marka za ruku ili mene za rukav i šetamo.
Da li te je uloga majke promijenila?
– Dobila sam posebnu dozu odgovornosti i sada možda ne bih radila baš sve stvari koje sam radila dok nisam dobila nju. Doduše, i dalje sam ostala avanturista i ona osoba koja teži da proba većinu stvari za koje mislim da bi mi bile zanimljivo iskustvo, tako da vidjećemo kako će izgledati naredne godine.
Kako se Marko snašao u ulozi tate?
– Marko se odlično snašao, nije imao nikakav strah od prvog dana. Brzo je naučio kako i šta i mi smo zaista partneri u odrastanju djeteta i samom vaspitanju, prije svega jer skoro da sve vrijeme provodimo zajedno, a drugo, zaista su nam „obaveze“ po pitanju Lare raspoređene i jednako učestvujemo u svemu. Ja možda malo više dok smo kod kuće, a on kada smo napolju ili na putovanju. Sve u svemu, dobro se snalazimo. Volimo da izlazimo napolje zajedno, odemo u neki resotran, sjednemo, ručamo, igramo se. Volimo da se družimo sa drugim ljudima. Volimo i da putujemo sa Larom.
Šta je ono što si u dosadašnjem životu najteže podnijela? Iz kojih situacija si izvukla najveće lekcije?
– Bilo je puno stvari koje su mi teško padale dok sam bila mlađa. Morala sam da naučim da se nosim sa raznim izazovima kroz koje sam prolazila svaki dan. Sa brojnim predrasudama koje su ljudi i okolina imali prema meni. Sve to me je ojačalo i pretvorilo u osobu koja sam danas, osobu koja zna da se izbori za sebe i za ono što mi je bitno.
Tvoj savjet za ljude koji trenutno prolaze kroz teške životne momente, kako da se izdignu?
– Ljudi uvijek trebaju biti svesni da u sebi imaju kvalitete. Da zaista vrijede. Da imaju nešto zbog čega su posebni. Da imaju nešto zbog čega su možda dragi nekim drugim ljudima. Gdje god da se nalazimo, možemo već danas donijeti neku novu odluku i postaviti neki novi cilj i započeti male korake ka njemu – zaključila je Dejana za „Stil“.
BONUS VIDEO:
(FOTO) NEVJEROVATNA PRIČA O DEJANI KOJA JE ROĐENA BEZ RUKU „Djevojka sa krilima“ samo 2 stvari ne može sama da uradi appeared first on Aloonline.ba.
