Trauma iz djetinjstva je događaj koji doživi dijete a koji izaziva strah i obično je nasilan ili opasan po život. Postoji mnogo različitih iskustava koja mogu dovesti do traume. Emotivno i fizičko zlostavljanje, na primjer, može biti traumatično za djecu, kao i zanemarivanje. Jednokratni događaji kao što su saobraćajna nesreća, prirodna katastrofa (kao što je uragan), gubitak voljene osobe ili veliki medicinski incident mogu uzeti psihološki danak i kod djece. Stalni stres, kao što je život u opasnom kraju ili vršnjačko nasilje, takođe mogu biti traumatični za dijete – čak i ako odrasloj osobi izgleda kao svakodnevni život. Trauma iz djetinjstva čak i ne mora da uključuje iskustva koja se dešavaju direktno djetetu. Gledanje voljene osobe kako trpi veliki zdravstveni problem, na primjer, može biti izuzetno traumatično za djecu. Nasilje u medijima takođe može imati ovaj efekat.
Samo zato što je iskustvo uznemirujuće ne čini ga traumatičnim. Razvod roditelja, na primjer, vjerovatno će uticati na dijete, ali nije nužno traumatičan. Ponekad djeca vjeruju da su propustila znakove upozorenja koji predviđaju traumatski događaj. U nastojanju da spriječe buduće traume, oni postaju hiperbudni u traženju znakova da će se nešto loše ponoviti. Naravno, rane traume u velikoj mjeri utiču na sve kasnije odnosekoje osoba formira.
Uticaji na fizičko i mentalno zdravlje
Kada dijete doživi traumatičan događaj, to može ugroziti njegov fizički razvoj. Stres može ugrozitirazvoj njihovog imunološkog i centralnog nervnog sistema, što otežava postizanje njihovog punog potencijala.
Studija iz 2015. objavljena u American Journal of Preventive Medicine izveštava da što više negativnih iskustava dijete ima, to je veći rizik od hronične bolesti kasnije u životu.
Trauma iz djetinjstva takođe može uticati na mentalno zdravlje. Psihološki efekti traumatskih iskustava mogu uključivati:
Problemi kontrole besa;
Depresija;
Duševnu bol;
Visok nivo stresa;
Posttraumatski stresni poremećaj (PTSP);
Psihotični poremećaji.
Kako trauma iz detinjstva utiče na kasnije odnose
Odnos djeteta sa starateljima — bilo da su roditelji, bake i deke ili druge odrasle osobe u porodici ili van porodice — je od vitalnog značaja za njihovo emocionalno i fizičko zdravlje. Vezanost koju djeca imaju sa svojim starateljima može im pomoći da nauče da vjeruju drugima, upravljaju emocijama i pozitivno komuniciraju sa svijetom oko sebe.
Kada dijete doživi traumu koja ga uči da ne može da vjeruje ili da se osloni na tog negovatelja, vjerovatno će vjerovati da je svijet oko njih zastrašujuće mjesto i da su ljudi opasni. Ova lekcija čini nevjerovatno teškim uspostavljanje odnosa tokom njihovog djetinjstva i u odraslim godinama.
Djeca koja doživljavaju traumu takođe će se vjerovatno boriti i da ostvare kvalitetne partnerske odnose u odraslom dobu. Studija iz 2017. u Journal of Family Pscichology pokazala je da supružnici sa istorijom zlostavljanja imaju tendenciju da imaju manje zadovoljavajuće brakove, čak i kada su još u fazi mladenaca.
Trajni efekti traume često zavise od prirode i težine događaja. U nekim slučajevima, to može dovesti do osjećanja anksioznosti ili izbegavanja suočavanja, što neki partneri mogu smatrati frustrirajućim ili zbunjujućim.
S druge strane, ponovljena iskustva traume u djetinjstvu mogu da nateraju ljude da se osećaju kao da nisu sposobni da imaju zdrave i njegovane odnose.
Neki od uobičajenih pokazatelja da osoba nosi traumu:
Poteškoće u povjerenju;
Fizička i verbalna otuđenost;
Defanzivnost;
Poteškoće da budu ranjivi;
Poteškoće da vjeruju partneru;
Poteškoće sa komunikacijskim veštinama;
Poteškoće da vide partnera kao svog saveznika;
Nedostatak kontrole impulsa;
Nisko samopoštovanje.
Nelečena trauma iz djetinjstva
Kada se trauma u djetinjstvu ne liječi, problemi u vezi sa traumom često se ne rješavaju i, kao rezultat, mogu postati dugoročni. Neliječenje takođe ograničava mogućnost prevencije nekih negativnih posljedica povezanih sa traumom, čak i na biološkom nivou.
Na primjer, jedna studija je otkrila da pacijenti sa neliječenom traumom u djetinjstvu imaju veću rezistenciju na glukokortikoide. Otpornost na glukokortikoide je u velikoj meri povezana sa pojavom depresije. Ovi nalazi sugerišu da nedostatak lečenja traume može, direktno i indirektno, doprineti razvoju depresije.
Kako da se nosite sa traumom iz djetinjstva?
Ako ste doživjeli traumu kao dijete i još uvek imate nešto da se izliječite, postoji nekoliko radnji koje možete preduzeti da vam pomognu da se bolje nosite. Među njima su:
Provodite vrijeme sa ljudima u vašem životu koji vam pružaju podršku;
Održavanje dosljednog rasporeda ishrane i spavanja;
Biti fizički aktivan;
Izbjegavanje alkohola i droga;
Fokusirajte se na razvoj predvidljivog, njegovajućeg i bezbjednog okruženja. Najbolji način da se suprotstavite traumi je izgradnja unutrašnjeg osjećaja sigurnosti.
Razgovor sa stručnjakom za mentalno zdravlje takođe vam može pomoći da počnete da se liječite. Terapijske opcije mogu uključivati brojne terapije zasnovane na traumi, kao što su terapija kognitivne obrade (CPT) , kognitivna bihejvioralna terapija fokusirana na traumu (TF-CBT), desenzibilizacija i reprocesiranje pokreta očiju (EMDR) i terapija prihvatanja i posvećenosti (ACT).
BONUS VIDEO:
KAKO NAS OBLIKUJU TRAUME IZ DJETINJSTVA Njihov uticaj se proteže na sve naše odnose appeared first on Aloonline.ba.
