Ivo Andrić rođen je 9. oktobra 1892. godine u Travniku. Njegovi roditelji Antun i Katarina (rođeno Pejić) živjeli su u Sarajevu.
Kad su Andriću bile dvije godine, otac mu umire od tuberkuloze, te ga majka seli kod tetke Ane i njenog muža Ivana Matkovščika u Višegrad.
U Višegradu završava osnovnu školu, a potom se vraća majci u Sarajevo, gdje 1903. godine upisuje Veliku gimnaziju (Prva gimnazija Sarajevo). U tom periodu počinje pisati poeziju i 1911. godine u časopisu “Bosanska vila” objavljuje svoju prvu pjesmu “U sumrak”, piše Historija.ba.
U oktobru 1912. godine upisuje studij u Zagrebu na Mudroslovnom fakultetu Kraljevskog sveučilišta. Sljedeće godine prelazi u Beč, gdje posjećuje predavanja iz historije, filozofije i književnosti.
Zbog slabog zdravstvenog stanja, uz pomoć gimnazijskog profesora Tugomira Alaupovića, 1914. godine prelazi na Filozofski fakultet Jagelonskog univerziteta u Krakowu, gdje uči poljski jezik.
Između dva svjetska rata radi u konzulatu u Marseilleu, Madridu, Parizu…
Na Filozofskom fakultetu u Grazu 1924. godine brani doktorsku disertaciju pod nazivom “Razvoj duhovnog života u Bosni pod uticajem turske vladavine” (Die Entwicklung des geistigen Lebens in Bosnien unter der Einwirkung der türkischen Herrschaft).
U mladosti piše pjesme i meditativnu lirsku prozu (“Ex Ponto” 1918., “Nemiri” 1920). Tu sklonost njegovao je trajno, o čemu svjedoči posmrtno objavljena knjiga zapisa “Znakovi pored puta”.
No, univerzalnu književnu veličinu i svjetsku priznatost Andrić je ostvario svojim proznim opusom, kojem na početku stoji pripovijetka “Put Alije Đerzeleza” (1920.).
Nastavlja se nizom pripovjedačkih zbirki, te romanima “Travnička hronika” (1945.), “Na Drini ćuprija” (1945.), “Gospođica” (1945.), “Prokleta avlija” (1954.), “Omer-paša Latas” (1976., posmrtno)…
“Sve moje je iz Bosne”
Svijet Andrićevih proza usudno je povezan s Bosnom. “Sve moje je iz Bosne”, ovom rečenicom sam je najbolje objasnio način na koji je Bosna, “zemlja mrke ljepote”, u centru njegovog književnog mikrokosmosa.
A, poput drevnih zadužbinara, o kojima je pisao u svojim pričama, svoju vezanost za Bosnu pokazivao je i na drugi način.
Nagradu koju je dobio, od Nobelove nagrade, odlučio je pokloniti za unapređenje bh. bibliotekarstva.
U pismu koje je 17. maja 1962. godine uputio Savjetu za kulturu Bosne i Hercegovine, napisao je:
“Želim da obavijestim Savjet za kulturu NR Bosne i Hercegovine da sam odlučio da Narodnoj Republici Bosni i Hercegovini poklonim pedeset posto iznosa primljenog na ime Nobelove nagrade. Moja je želja da se ova sredstva upotrijebe za unapređenje narodnih biblioteka na području Bosne i Hercegovine.”
Nekoliko godina kasnije Andrić je poklonio i ostatak novca za unapređenje bibliotekarstva u Bosni i Hercegovini.
Tačno 50 godina od svog prvog pojavljivanja u književnim vodama (1911.), kada je u časopisu “Bosanska vila” objavljena njegova prva pjesma “U sumrak”, ovaj Travničanin dobio je najprestižnije priznanje u domenu književnosti. Nobelova nagrada Ivi Andriću uručena je 1961. godine za roman “Na Drini ćuprija”, kao i za cjelokupni dotadašnji književni rad.
Umro je u Beogradu 13. marta 1975. godine.
