Branko Miljković (Niš, 29. januer 1934. – Zagreb, 12. feburar 1961.), bio je jedan od najpoznatijih srpskih i jugoslovenskih pjesnika druge polovine 20. vijeka. Umjetnik, koji je ostavio veliki trag u našoj književnosti stradao je tragično, a oko njegove smrti ispleten je veo tajne.
Miljković je 1953. godine s roditeljima iz Niša preselio u Beograd, noseći sa sobom stotinjak već napisanih pjesama.
Ubrzo po dolasku upisuje se na beogradski univerzitet, na Filozofski fakultet, i stvara prijatelje s drugim pjesnicima, Vaskom Popa i Ivanom Lalićem. Njegove pjesme pokazuju uticaj francuskih simbolista kao i filozofije Heraklita.
Osim poezije, pisao je eseje i kritike i bavio se prevođenjem ruskih i francuskih pjesnika.
Krajem 1960. godine preselio se u Zagreb.
Nije volio Partiju
Zbog geopolitičkih prilika u poslijeratnoj Evropi, ime Branka Miljkovića nije poznato široj publici zapadne Evrope. Niš je u vrijeme Drugog svjetskog rata bio svjedok masovnih pogubljenja, što se odrazilo na mladom Miljkoviću i njegovoj poeziji koja je slijedila tu tragediju .
Njegov talent i lakoća s kojom se koristio i igrao riječima nisu prošli neprimjećeni.
Mladi Miljković odbija članstvo i vezu s partijom, što je rezultiralo neobjavljivanjem njegovog pjesništva.
Međutim, njegov uspjeh kod mladih bio je zavidan te je pet njegovih pjesama objavljeno u poznatom časopisu Delo, čiji je glavni i odgovorni urednik u to vrijeme bio uticajni Oskar Davičo.
Ubrzo potom slijedi njegova prva zbirka pjesama, iz 1956. godine, pod nazivom Uzalud je budim.
Bila je uspješna kod publike kao i kod kritičara. Pjesma je postala klasik i jedna od najpoznatijih njegovih pjesama. Po Miljkoviću, jednog je dana posjetio svojeg komšiju u Nišu i vidio na zidu sliku njegove preminule sestre. On se zaljubio u sliku s djevojkom, i u njeno ime napisao ovu pjesmu, za koju je kasnije govorio kako je trijumf pjesnika i života.
Boemski život
Često je viđan po kafanama u Beogradu, u kojem je Branko vodio boemski i bezbrižan život. Međutim uslijed stalnog konzumiranja alkohola, umio je pokazati i svoju agresivnu stranu kada je bio u pijanom stanju, zbog čega je stalno ulazio u tuče, koje je skoro uvijek gubio.
Takvo ponašanje ga je često dovodilo u neprilike s režimom. Na sreću, imao je puno prijatelja, pisaca, koji su u to vrijeme bili veoma bliski režimu i koji su ga izbavljali iz raznih neprilika.
Kao rezultat ovakvoga ponašanja i neprilika u koje bi upadao, uvijek bi govorio, kunući se, kako više nikad neće pisati.
Njegova druga zbirka pjesama pod nazivom Smrću protiv Smrti objavljena je 1958. godine.
Iste godine godine veliki Sartr posjećuje Beograd kao gost Srpske akademije nauke i umjetnosti. Miljković prima posebno priznanje od francuskog filozofa i njih dvojica su se nakon posjete ubrzo sprijateljili.
Zagreb i samoubistvo?
U jesen 1960. godine Miljković se našao pod pritiskom nekih članova Partije i neprijateljske atmosfere.
Čak i njegove bliske kolege okrenuli su se protiv njega, što je on teško podnosio, i donio odluku da zauvijek napusti Beograd, i nađe novi dom u Zagrebu, u kojem ga je čekao posao kulturnog urednika Radio Zagreba.
Po odlasku šalje pismo Dugi i odriče se nagrade koju je dobio. U Zagrebu, Branko je nastavio pisati, ali i piti.
U posljednjoj noći njegovog života, viđen je kako je pio u društvu nekoliko djevojaka. Po iskazu svjedoka, bio je dobro raspoložen, čuli su ga kako je govorio da je završio s uobraženim urednicima, političkim ulizicima i Partijom, te kako je spremao objavljivanje nove zbirke pjesama.
Ubrzo nakon ponoći, napustio je prijatelje za stolom, rekavši kako se mora sastati s nekim.
Sljedeći put kada je bio viđen, visio je na drvetu u parku. U svojoj zbirci pjesama Izvor Nade, napisao je epitaf – ubi me prejaka reč. Zvuči gotovo proročki.U noći između 12. i 13. februara 1961. godine nađeno je tijelo srpskog pjesnika Branka Miljkovića obješeno o drvo u parku u središtu Zagreba, u kojem je živio duže vremena.
U vrijeme smrti imao je 27 godina. Službeni nalazi govore da je bilo samoubistvo. Do danas, ne postoji konkretan zaključak o njegovoj smrti.
Danilo Kiš o posljednjem susretu sa Miljkovićem
Ipak, slavni književnik Danilo Kiš je u kratkom filmu Slobodana Šijana iz 1976. godine “Pohvala svetu” iznio jedno drugačije viđenje posljednjih dana Branka Miljkovića.
“Desetak dana prije njegovog samoubistva sam ga sreo i kad sam naručio piće, on me je izružio da se to ne smije raditi, da se ne smije piti… On je u tom trenutku prestao da pije i da bi tome dao težinu principa, on je držao predavanja i drugarska ubjeđivanja. Tada je izgovorio nekoliko rečenica koje su me frapirale u času kada sam doznao za njegovu tragičnu smrt.
Rekao je: “Mi smo svi kukavice, mnogi ruski pjesnici su u našim godinama već završili svoje živote i to svojom rukom”. Naveo je njihova imena, dosta agresivno me je pitao zašto smo mi takve kukavice koje umiru od “gladi, tuberkuloze i od tzv. boemije“, ispričao je Kiš svoj posljednji susret sa Brankom Miljkovićem.
Pesma za moj 27. rođendan
Više mi nisu potrebne reči, treba mi vreme;
Vreme je da sunce kaže koliko je sati;
Vreme je da cvet progovori, a usta zaneme;
Ko loše živi zar može jasno zapevati!Verovao sam u san i u nepogodu,
u dve noći bio zaljubljen noću,
dok jug i sever u istome plodu
sazrevaju i cvokoću.Sanjajući ja sam sve praznike prespavao!
I grom je pripitomljen pevao u staklu.
Ne rekoh li: vatru vrati na mesto pravo,
a poljupcu je mesto u paklu.I hlebovi se pod zemljom školuju;
Ja bih se želeo na strani zla tući;
Pa ipak, po milosti istorije,
povraćajući i ja ću u raj ući.Za prijatelje proglasio sam hulje,
zaljubljene u sve što peva i škodi.
Dok mi zvezde kolena ne nažulje
moliću se pobožnoj vodi.
NAŠLI GA OBJEŠENOG, A OKO NJEGOVE SMRTI ISPLETEN JE VEO MISTERIJE Branko Miljković ostavio jezivu poruku Danilu Kišu 10 dana prije kobnog čina appeared first on Aloonline.ba.
