Mediji u Srbiji su prenijeli intervju sa bh. olimpijcem Aleksandrom Đurićem. Đurić je bio dio olimpijske ekipe naše zemlje na OI u Barceloni 1992. godine, a otac koji je bio pripadnik tadašnje vojske Republike Srpske odrekao ga se jer je nastupio pod zastavom sa ljiljanima.
Učestvovao je u kajaku jednosjedu na 1.500 metara i nakon što je završio kao sedmi u svojoj kvalifikacionoj grupi u repasažu je bio peti i završio takmičenje.
“Razmišljao sam o tom pozivu jer je Bosna i Hercegovina tek postala država. Brat i otac su mi u vojsci Republike Srpske, bore se protiv te zastave, šta ću, kako ću… Odrastao sam u familiji gdje nisu naglašavali nacionalnost, već su mi najbolji prijatelji bili muslimani“, rekao je Aleksandar Đurić.
“Prihvatio sam to. Ne samo da bih vidio Olimpijske igre, već sam uvijek trenirao za njih. Smatram da sam zaslužio da budem olimpijac jer sam već bio na Svjetskim prvenstvima i dao sve od sebe kao dijete u kanuingu.”
Kada je došao poziv od novoosnovanog Olimpijskog komiteta Bosne i Hercegovine, nije bilo lako odlučiti. U ratu koji se vodio na prostoru BIH, otac i brat su se borili protiv te države.
“Imao sam veći pritisak od oca. Od brata i majke ne, ali od oca sam imao veliki pritisak da ne idem. Imali smo problema u Doboju, jer su me svi poznavali. Nakon Olimpijskih igara sam dobijao prijetnje od nekih prijatelja, čak su mi prijetili smrću, i danas mi neki zamjeraju. Otac mi je zamjerio. Nakon OI nismo pričali osam godina, sve do dana kad sam ga posjetio na samrti. Popričali smo i umro je. Godinama nisam čuo glas svog oca. Rekao je mom bratu da više nisam njegov sin. Platio sam visoku cijenu za Olimpijske igre“, zaključio je Đurić.
Od Vukovara do Švedske i nazad – u paklu rata!
Kada je počeo rat, sport je spasio Đurića od sudjelovanja u sukobima. Međutim, kasnije je bio upućen u Vukovar! “Bio sam sportista, mogao sam izabrati između ronjenja i vojne škole. Završio sam u oficirskoj školi u Bileći, a kasnije bio u specijalnim jedinicama u Pančevu. Vojsku nikad nisam vidio kao problem, ali ostali su teški utisci, posebno iz Vukovara i sudbine ljudi tamo…”, govori Đurić o svom ratnom iskustvu.
“Možemo govoriti što želimo, ja sam Srbin, ali ne treba se ponositi onime što smo napravili u našoj zemlji. Ni Srbi, ni Hrvati. Nisam nacionalista i nije mi bitno tko je što, ali žalim zbog onoga što nam se desilo. Izgubio sam majku i ostale članove porodice u ratu u Bosni. Da li mrzim ljude koji su ih ubili? Ne mogu ih mrziti, jer znam da smo i mi s naše strane bezrazložno ubijali.” ispričao je za Mondo.
Objava Otac ga se odrekao jer je na Olimpijskim igrama nastupio za BiH: Pričali smo tek na samrtnoj postelji pojavila se prvi puta na PressMedia.
Izvor: ( pressmediabih.com / TNTPortal.ba )
