Priče iz ofsajda Pippo Inzaghi – Samo sam jednom u životu otišao na službeni trening. Nisam nikada imao volje, a da budem iskren, ni kvaliteta da se u potpunosti posvetim igranju. Taj me je trening, ipak, koštao jedne vrijedne “stvarčice” zbog čijeg se gubitka i dan danas kajem. Dobio sam zauzvrat kopačke koje mi, eto, jednom u životu trebaše, a ostadoh bez crveno-crne devetke koja je krasila leđa jedne od najvećih legendi talijanskog fudbala.
Nije to bila devetka koju mi je tetka kupila za masne lire na Galeriji San Karlo, već devetka sa travničke pijace koju mi je majka kupila za dvadeset konvertibilnih maraka. Što bi mi rekli “fuš” koji je meni bio ravan originalu. A ko bi još i za kopačke pare skupljao. Finansijski dobra, ali emotivno skupa pogodba po mene.
Piše : Mirzad Julardžija
I zaista… Kako ne voljeti Pipa? Kao pomahnitala armija, što i jesmo, svi mi kojima fudbal teče venama nismo previše različiti jedni od drugih, bez obzira za koga navijamo. Kažu da klasa prepoznaje klasu, a svako onaj ko ima imalo “šlifa” da razumije nogometnu igru iskazaće poštovanje prema ovoj izumrloj vrsti napadača i džentlmena,nebitno da li mu venama teče čak i crno-bijela ili plavo-crna
krv. Ja sam ,na primjer, krvlju vezan za Džeku i Henryja, a očarati me je toliko jako mogao i Ronaldinho zbog kojeg sam jedino i gledao La Ligu koju više nikada nisam u pravoj mjeri poslije njega doživljavao.
Ipak, ima ta jedna grupa manijakalno karizmatičnih likova koji su, opet, toliko negdje u priči o najvećim, potcjenjeni da ih čovjek zavoli htio to ili ne. Tako je meni bilo sa Pippom. Čovjek je uzeo sve, a u najcrnjem dobu Serije A, kada ju je tresla Calciopoli afera, ja sam se molio da Marello uvidi da u Njemačku na prvenstvo svijeta ne može bez dugokosog špica. Nije ni bitno da li će izaći na teren, samo neka bude tu. Zaslužio je, a sa 33 godine na leđima neće izdržati da u vrhunskoj formi dočeka narednu smotru najvećih reprezentacija.
Pippo Inzaghi
Šanse su bile male. Luca Toni je “poludio” sa 31 golom, a u napadu Milana Pippo Inzagi je bio tek treća opcija iza Shevchenka i Gilardina . Neće ga zvati, mislim si . U cijeloj je priči još uskrsnuo i Cristiano Lucarelli kojem su se, također, godine popele na leđa, a on rešeta protivničke mreže. Lippijeva njuška, ipak, previše je iskusna za bilo kakve igrarije pa je na kraju prevagnuo na Pippovu stranu, a ispred Lucarellija još ušuljao i Iaquintu koji je po golgeterskom učinku bio daleko iza Livornovog pulena.
Pippo Inzaghi ne bi bio ono što jeste da se u Milanovoj borbi za Ligu prvaka nije pomalo našprdao sa Lucarellijem pa mu je “u facu sasuo” , što bi Njemci rekli “dopelpak”, čisto da mu tik pred Lippijevu odluku pokaže koje bolji napadač.
I ne samo da Pippo Inzaghi zasjede na Lippijevu listu, već se ušulja i na teren, u svom stilu “zabi” Česima, a onda, Boga mi, uze i titulu prvaka svijeta. Nekako blijedo, daleko u sjećanju, ostaje Pippova slika u dresu Juventusa. Nije to prizor koji bilo koji tifoz Rossonera u svojoj glavi voli da zamišlja, ali tu je za njega nastupila prekretnica.
Ostatak članka pročitajte na fudbalskom portalu Korner.ba.
