I danas kada pišem ovaj tekst tijelom mi prolaze žmarci, lice mi je obasjano tugom, pred očima mi slike koje neću nikada zaboraviti.
Poštovani čitaoci, vaš novinar koji je u sportu više od pet decenija i koji se je nagledao svega i svačega, a što nema nikakve, ama baš nikakve veze sa sportom, nikada neće zaboraviti dvanaesti oktobar 2005. godine i stadion „Marakana“ u Beogradu.
Piše: Rešad MAMELA
Naime, taj dan odigran je meč posljednjeg kola u grupi, a koji je odlučivao o našoj sudbini u okviru kvalifikacija za Svjetsko prvenstvo 2006 koje je održano u Njemačkoj, a u kome je domaća reprezentacija Srbija i Crna Gora dočekala selekciju BiH.
Cijenjeni čitaoci vršio sam radio prenos sa ovog meča i sa svojim kolegama (Sinanović, Šišić, Tiro, Delić, Ligata, Šumar, Hasić, Suljagić…) bio sam tri dana u Beogradu, vidio sva dešavanja prije meča, atmosferu u gradu na sam dan utakmice, sve i svašta na travnjaku i posebno na tribinama tog velikog stadiona, a posebno poslije utakmice na samom stadionu i oko stadiona,a što nema nikakve veze sa ljudskošću, sportom, gostoprimstvom…
Ponašanje domaćih navijača bilo je divljaštvo, vandalizam, šovinizam
Naša reprezentacija došla je u Beograd, poslije odrađenih priprema u Zenici i Sarajevu i bila je smještena daleko od centra grada, u hotelu „Prezident“ koji se nalazi na izlazu iz Beograda na putu prema Zrenjaninu.
Igrači su bili u totalnoj izolaciji, selektor Blaž Slišković na taj način želio je da budu u miru i da se potpuno psihički spreme za taj meč, vrlo bitan za oba rivala. No, kada su bile zvanične pres konferencije jedva su čekali da popričaju sa bh novinarima i tada se je vidjelo da nisu uplašeni od domaćina.
Na posljednjem treningu noć pred meč atmosfera u našoj repki bila je sjajna, opuštena i nagovještavala je da bi mogli do pobjede koja bi nas odvela u baraž.
Spahić, Musić, Berberović, Salihamidžić, Milenković, Barbarez, Bolić…jednostavno su odisali optimizmom i vjerom u sebe, a što je i nama novinarima dalo „krila“da na sam dan utakmice, gostujući uživo u programima brojnih RTV kuća, optimistički i euforično najavimo igru naše repke i pobjedu.
I došao je taj dan,dan koji niko i nikada od naše ekspedicije, novinara, članova vlade iz BiH nogometa, a posebno naših navijača,neće zaboraviti.
Neka tri sahata pred meč bili smo u neposrednoj blizini „Marakane“ u hotelu „Mladost“ a koji je bio pun raznih delegacija, privrednika, članova uprave NSBiH, koje kakvih pjevačica, manekenki, misica koji su nosili oko vrate razne akreditacije, pa i naše novinarske tako da smo svi bili zatečeni sa onim što smo vidjeli i ibretili se ko su ti ljudi i ko im je to sve podijelio.
Vrlo brzo krenuli smo organizovano ka stadionu i svojim komentatorskim mjestima u pres loži tog stadiona.
Prilazeći stadionu vidjeli smo obićnu rulju koja je bila već tada pijana, nafiksana, nenormalna sa obilježjima i transparentima koji nemaju nikakve veze sa utakmicom kao što su: Nož, žica, Srebrenica…podrška ratnim zločincima Karadžiću i Mladiću, jezivim skandiranjem Ubij, ubij Turčina, zastave „Škorpiona“ iz Srbije koji su izvršili genocid itd…
FANATIKOSI su preživjeli pakao Marakane
Nije nam bilo prijatno, ali to je bio tek uvod na ono što će se dešavati na samom stadionu, na tribinama gdje je tu noć bilo oko pedeset hiljada ljudi, a među njima i nekih šesto naših navijača.
Domaći navijači sahat vremena prije početka počeli su svoje divljaštvo, vandalizam, šovinizam ispoljavati prema našim vjernim navijačima-FANATIKOSIMA, koji su došli iz cijele BiH, Austrije, Njemačke, Švedske, Danske, Švicarske…
Čim su naši heroji ušli u sektor za gostujuće navijače uslijedio je pakao i nevjerojatne scene nasilja, divljaštva, ludosti…
Iz pravca juga i istoka poletjele su bengalske baklje, signalne rakete, topovski udari, kamenje, flaše, betonske ploče, stolice, kamenice…Svi smo bili u šoku što vidimo svojim očima, igrači kada su izašli na teren na zagrijavanje takođe su bili „oduzeti“ onim što su vidjeli i doživjeli.
Toliko mržnje, bijesa, psovki, uvreda, fašizma nikada i nigdje nisu vidjeli, a kamoli doživjeli. No, naši navijači pokazali su koliko vole svoju zemlju u svoju reprezentaciji.
Svi u glas hrabro su zapjevali glasno da se je čulo i do Niša, pjesme podrške našim igračima: Bosnom behar probeharao, Hajmo Bosno, hajmo Hercegovino…Izdrži Bosno…Jedna si jedina…
To je razbjesnilo domaće divljake koji su tek onda osuli paljbu svim i svačim po našim navijačima. Uh,kako je to bilo jezivo, zastrašujuće gledati, nemoguće scene na jednom sportskom objektu, a domaća policija ni mukajet…
Produkt tog divljaštva i varvarizma domaćih fašista bio je zastrašujući, po zvaničnim zapisnicima od ljekara bilans je bio jeziv: 7 teže povrijeđenih, 8 lakše povrijeđenih uz ljekarske nalaze i 19 lakše povrijeđenih bez ljekarskih nalaza naših navijača a koji su bili iz Sarajeva, Tuzle, Mostara, Zenice, Austrije, Švedske, Njemačke…
Tu noć bh. fanaticosi bili su heroji i za sve kroz sve su prošli tada na stadionu i na povratku kroz Beograd u našu zemlju, zaslužuju ne samo riječi hvale, nego divljenja i sva moguća priznanja.
Pobjednik je odlučen već u sedmoj minuti
Inače sama utakmica nije obilovala nekim kvalitetom, a što je razumljivo na značaj meča za oba rivala. Poslije početnog ispitivanja snaga i igre oko šesnesterca, došao je sedmi minut.
Brza akcija domaćih krenula je sa desne strane,Koroman proigrava Nađa koji centrira u naš kazneni prostor gdje skače visoki Nikola Žigić koji glavom spušta loptu do Mateja Kežmana koji sa 4,5 metara lako matira našeg golmana Hasagića za 1:0 i veliku radost domačih „navijača“ako se mogu nazvati tim imenom ti svi, koji su tu noć bili sve to osim da su ljubitelji nogometa.
Inače naša selekcija odigrala je prvih 45 minuta izuzetno loše, a u nastavku u igru ušli Bešlija, Misimović. Drugo poluvrijeme naši su bili mnogo bolji nego u prvom dijelu, pokušali smo dva, tri puta ozbiljno ugroziti domaćeg golmana Jevrića no nije bilo završnice i poraženi smo u meču od koga smo svi mnogo više očekivali.
Grčki sudija Kiros Vasaras, koji je vrlo dobro odsvirao meč, svira kraj i nastaje veliko slavlje domaćih igrača i publike.
Naši igrači sjede na travnjaku, izgubljeni, utučeni, razočarani sa svim onim što se je te večeri desilo na travnjaku, ali mnogo više onim što su vidjeli šta je bilo sa našim herojima na tribinama.
Još jedan ciklus je završen, izgubljen za naš fudbal, opet nismo izborili plasman na neko veliko takmičenje i ostaje žal, tek tada, zbog rezultata na domaćem terenu protiv Litvanije 1:1 i pogotka koji smo primili u Valensiji u sudijskoj nadoknadi u 93 minuti, kada je Marčena donio izjednačenje Španiji 1:1.
U ovoj atmosferi nismo mogli ništa više,sudac je morao prekinuti meč
Ne, ovo nigdje nisam vidio ni doživio, ne mogu još da vjerujem da je meč uopće odigran zbog svega što se je večeras dešavalo. Sudac je morao prekinuti meč zbog divljštva domaćih navijača prema našim FANATIKOSIMA, a i mi igrači bili smo izloženi velikim uvredama, psovkama, provociranju od tih ne ljudi sa tribina.
Sigurno da u ovim uvjetima nismo mogli učiniti ništa više- rekao je Sergej Barbarez koji je u jednom trenutku prišao sucu i tražio da se meč prekine jer su svi uvjeti za to bili ispunjeni,no grčki sudac to nije učinio,iz njemu dobro znanih razloga.
Ni oni nisu izborili nastup na večem takmičenju
Hasagić, Musić, Spahić, Berberović, Milenković, Bajramović, Salihamidžić, Jakirović, Bolić, Barbarez i Grlić. Još su igrali: Bešlija, Misimović i Bartolović. Selektor: Blaž Slišković.
