Neposredno po završetku rata (u septembru 1996. god. igran je meč protiv Grčke u Kalamati) nogometna reprezentacija BiH dobila je zeleno svijetlo od svjetske fudbalske organizacije FIFA da nastupi u kvalifikacijama za svjetsko prvenstvo koje je igrano 1998. god. u Francuskoj.
U tom ciklusu odigrano je nekoliko veoma zanimljivih i kvalitetnih mečeva naše reprezentacije, a jedan od njih je bio meč u Zagrebu, na stadionu „Maksimir“ kada je 6. septembra 1997 god. selekcija Hrvatske ugostila našu najbolju reprezentaciju.
Piše: Rešad MAMELA
Bio je to veoma bitan meč za domaćine koji su u tom meču tražili pobjedu koja bi im omogućila igranje u baražu. U sjajnom ambijentu, pred gotovo trideset hiljada navijača, a među kojima je bilo oko petsto naših navijača koji su došli iz Sarajeva, Orašja, Brčkog ,Bihaća, Zenice, Tešnja, Cazina…ali i iz Austrije, Njemačke, Švicarske…viđen je dosta uzbudljiv i krajnje neizvjestan meč.
Naš selektor Fuad Muzurović odveo je naše izabranike u Bosansku Krajinu, tačnije u „Sedru“ gdje su trenirali i boravili pet dana i u miru, uz ogromno gostoprimstvo ljubaznih krajišnika, čekali okršaj sa „vatrenim“.
Svi u našem taboru bili su svjesni da nemaju šta izgubiti u ovom susretu, ali da svojom dobrom partijom mogu mnogo učiniti na afirmaciji našeg nogometa, kao i na svojoj ličnoj afirmaciji jer prisustvo meču bili su najavili brojni menađeri, treneri, skauti.
Cijenjeni čitaoci vaš novinar je vršio radio prenos meča, a u Zagreb je otputovao avionom iz Sarajeva u društvu predsjednika NS BiH Jusufa Pušine i ostalih članova izvršnog odbora i skupštine NSBiH .
Svi u tom avionu bili su puni optimizma i vjere u dobru partiju naših reprezentativaca a najoptimističniji je bio sam Pušina koji je čak i pogodio da će naši igrači matirati golmana Ladića dva puta.
Moram istaći da smo mi novinari bili smješteni na svojim komentatorskim mjestima veoma blizu svečane lože, a u kojoj je sjedio, sa svojim saradnicima, Dr.Franjo Tuđman, tadašnji predsjednik Hrvatske.
Veoma dobro vidjeli smo brojne reakcije na njegovom licu, počev od panike, brige, sreće, veselja a zavisno kako se kretao rezultat na travnjaku i kako se je odvijala igra oba rivala.
U 18 minuti Maksimir je zanijemio
Naši igrači nisu se „prepali“ izuzetno jake selekcije Hrvatske koja je krenula na ho ruk da što prije postigne zgoditak jer pobjeda im je bila podmoranje. No, naši igrači nisu ustuknuli i u 18 minuti naša selekcija dolazi u ovodstvo 0:1 poslije katastrofalne greške vratara domaćih Dražena Ladića.
Hrvatski navijači su zanijemili, Maksimir je utihnuo, a na scenu su stupili naši vatreni navijači čija se je pjesma i oduševljenje, zbog lopte u mreži domaćih, čula čak do Izačića i Velike Kladuše.
Hrvatska je nakon toga krenula još ofanzivnije i u 27 minuti Bilić matira Mirsada Dedića za izjednačenje 1:1. U finišu prvog dijela dobru akciju domačih u pogodak u 41 minuti pretvara Marić za 2:1.
U nastavku meča Muzurović u vatru baca Elvira Bolića i već u 56 minuti rezultat je izjednačen 2:2, a strijelac je bio Hasan Salihamidžić. Ponovo velika radost naših navijača, ori se Bosnom Behar probeharao, Jedna si jedina BiH… a na tribinama domaći navijači utučeni, zabrinuti, nervozni…
Na terenu slična situacija, nervoza u redovima domaćih, selektor Ćiro Blažević na nogama, šeče, galami, daje uputstva svojim igračima ali kao da ga oni i ne primjećuju a niti slušaju.
A onda sve vile svijeta pronosale se Hrvatsku, kolosalna prilika za Elvira Baljića u 75 minuti odlazi u nepovrat. Šteta, šteta, šteta…domaćin je bio grogiran, u nokdaunu i da je lopta završila u „stori“ sigurno bi to bio kraj nadanju Hrvatske. Ali, tako je to u nogometu, kazna za propušteno dolazi u 81 minuti kada Boban pogađa za konačnih 3:2 i veliko slavlje igrača, selektora, navijača selekcije Hrvatske.
Ovim trijumfom domaćin je izborio bažar, nastup u Francuskoj a tamo su priredili senzaciju, osvojivši treće mjesto, bronzanu medalju a njihov Davor Šuker bio je najbolji strijelac prvenstva sa šest postignutih golova. Kako je ovo bio prvi ciklus kvalifikacija za neko veče takmičenje u našoj javnosti bili su zadovoljni učinkom.
Tri pobjede (dvije protiv Slovenije i Danske) a šteta što smo nesretno i nezasluženo ostali bez bodova protiv Grčke na Koševu (0:1) i Hrvatske u Maksimiru, a takođe smo morali naš „domaći“ meč u kvalifikacijama igrati Bolonji protiv Hrvatske, a što je sigurno bio veliki hendikep.
Falila kompletna odbrana
U ovom meču naša selekcija bila je znatno oslabljena, pogotovo u odbrani jer su izostali povrijeđeni Katana i Ramčić kao i kartonirani Hibić i Šabić.
To je sigurno dosta pridonijelo našoj nešto manje kvalitetnijoj igri u fazi odbrane i na sredini terena a što su Hrvati iskoristili i postigli tri zgoditka.
Takođe, iako je bio u prvom planu, nije nastupio naš robusni nogometaš i strijelac Meho Kodro, a i Bolić je ušao u igru u drugom dijelu, jer je bio vidno umoran, zbog igranja utakmice samo dan ranije za svoj Fenerbahće u turskom prvenstvu protiv Galatasaraja u Istanbulu.
Nemam šta zamjeriti igračima
Sigurno da nam svima nije prijatan ovaj poraz protiv silno motivisanog domaćina koji je tražio trijumf za odlazak u baraž.
Naši igrači igrali su hrabro, stvarali su šanse, postigli dva zgoditka i sigurno da ćemo u narednim susretima biti još bolji, borbeniji, efikasniji i da vrijeme radi za našu reprezentaciju.
Želim da se u ime kompletne naše selekcije zahvalim našim navijačima koji su nas zaista sjajno bodrili cijeli tok meča-rekao nam je, između ostalog, selektor Fuad Muzurović.
Oni su nastupili u Maksimiru
Dedić, Beširević, Varešanović, Repuh, Jašarević, Mujčin, Konjić, Halilović, Salihamidžić, Demirović i Baljić. Još su igrali: Bolić, Dadić i Žerić. Selektor: Fuad Muzurović
