Socijalna pedagoginja Danijela Kaloci navodi da je država obavezna finansirati ovakav oblik zbrinjavanja žrtava u porodici, međutim izdvajanja koja dobijaju su nedovoljna za pokrivanje svih troškova na godišnjem nivou.
“Ovakav odnos vlasti za nas je ponižavajući, posebno u odnosu prema žrtvama nasilja koje su najugroženija kategorija. Ovom prilikom apelujemo na Vladu Tuzlanskog kantona, odnosno sve predstavnike vlasti sa svih nivoa, koji imaju utjecaj na kreiranje i usvajanje budžeta, da se povećaju sredstva za sufinansiranje Sigurne kuće. Duži niz godina smo pod stalnom prijetnjom da budemo zatvoreni, odnosno ograničeni za pružanje usluga smještaja i tretmana za žrtve nasilja u porodici, jer nemamo stalno finansiranje”, istaknula je Kaloci.
Danijela Kaloci (Foto: A. K./Klix.ba)
Zatvaranjem sigurne kuće žrtve nasilja u porodici neće imati adekvatnu zaštitu.
“Ukoliko imate žrtvu nasilja koja je sa djetetom istjerana tokom noći iz kuće, Centar za socijalni rad može djelovati savjetodavno, policijska stanica može podnijeti prijavu za nasilje u porodici, ali oni žrtvu nemaju gdje smjestiti, jer drugačije prostorije za smještaj ne postoje”, navela je Kaloci.
Od početka ove godine do danas podršku Sigurne kuće u Tuzli zatražilo je 230 osoba, od čega je 40 žena i 17 djece primljeno na tretman usljed životne opasnosti zbog porodičnog nasilja. U svim proteklim godinama pomoć su zatražili i pojedini muškarci, koji su također bili žrtve nasilja.
“Uglavnom je riječ o žrtvama dugogodišnjeg psihičkog, fizičkog ili seksualnog nasilja koje nam dolaze iz Tuzle, Kalesije, Živinica, Srebrenika… Pored prijema na tretman u Sigurnoj kući koji obuhvata psihosocijalnu podršku, pravno savjetovanje te medicinsku podršku i fizičku zaštiti, onim klijenticama koje nismo primile u sigurnu kuću nudimo usluge psihoterapije”, istaknula je Selma Tufekčić, socijalna radnica u ovoj sigurnoj kući.
Selma Tufekčić (Foto: A. K./Klix.ba)
Ove godine SOS telefon za prijavu porodičnog nasilja pozvale su 73 osobe, koje su direktne žrtve, ili svjedoci stravičnih događaja. Stručni timovi tuzlanske sigurne kuće u kontinuitetu sarađuju sa policijom, centrima za socijalni rad te drugim nadležnim institucijama.
Iz Vive žena navode da je tamni broj žrtava nasilja mnogo veći u odnosu na prijavljene slučajeve, s obzirom na to da se žrtve veoma rijetko odlučuju za traženje pomoći.
“Za prijavljivanje nasilja u porodici žrtva se najčešće odlučuju nakon dugogodišnjeg nasilja, odnosno kada iscrpi sve resurse s kojima se borila. Jednostavno, izgubi svu moć, a do tada je uspijevala pronaći različita opravdanja za ostanak u toj bračnoj ili vanbračnoj zajednici. Djeca su navedena kao najdeblji razlog za prijavu nasilja, jer nam naše klijentice kažu da su u trenutku kada je nasilnik podigao ruku na dijete, ili kada je vidjela da on dijete ugrožava, ona je potražila pomoć”, dodala je Kaloci.
Vive žene velike napore ulažu i u osnaživanje žena za građansku participaciju i unapređenje društvene kohezije u lokalnim zajednicama.
I ove godine učestvuju u kampanji “16 dana aktivnizma”, a koja obuhvata četiri važna međunarodna datuma koja povezuju žene, nasilje i ljudska prava u periodu od 25. novembra do 10. decembra.
Kako su navele, učešćem u kampanji šalju poruku da ne podržavaju nasilje te da svi trebamo graditi društvo u kojem će vladati nulta tolerancija na nasilje koje se dešava nad ženama, djevojkama, djevojčicama i svemu drugome i drugačijem.
