Dođe i taj majski dan sjećanja samo po datumu kada nas je prije 16 godina napustio i na ahiret preselio rahmetli Šahin Dolovac.
Nisam prije pisao o tome, valjda treba vremena da sazrije, a nije ni lako tek tako sjećanja pretočiti u par riječi.
Rođen u Višegradu, dio mladosti proveo u Sarajevu, a skrasio se u našem Travniku za kojeg je uvijek govorio da je najljepši grad na dunjaluku, nezaboravljajući nikad svoje Drinsko i Višegrad, svoju Istočnu Bosnu, svoje porijeklo i rodbinu.
Kad smo kod rodbine i prijatelja bio je vezivno tkivo široke familije. Održavao je veze i držao je do tog. Tu je bio neprikosnoven. Najslađe mu je bilo iznenada se pojaviti i nekoga razgaliti svojim osmjehom, pjesmom, otvorenošću duše i čvrstim zagrljajem.
Volio je ljude, omiljen u mnogim društvima, poslovnim krugovima, djecom, starim, mladim… jednostavno je bio takav. Za mržnju nije znao, nikad nisam vidio to u njemu. Čvrst u odgoju nas djece, brižan suprug, pošten u duši, intiman u vjeri, čvrstog karaktera, odmjeren bez puno priče i pun pozitivne energije. Zvao me je buraz.
Uvijek je otvoreno prilazio drugima i s tim otključavao druge duše, širio prijateljstva i poznanstva.
Materijalno ga je zanimalo samo onoliko koliko mu je trebalo za duhovno zadovoljstvo – rahatluk.
To je bio moj tata-babo Šahin.
Kao mali smo ga tako zvali. To je bila njegova želja, da naučimo biti što širi kroz život, a vjerovatno je želio zadovoljiti adete, trendove i dr. u najboljoj namjeri. Učio nas je ko smo i kakvi trebamo biti.
Svestranost i snalažljivost su najbliži opisi njegovih sposobnosti, naučenih kroz život koji ga i nije baš mazio.
Oca nije upoznao, u zbjegu neizvjesno djetinstvo skoro pa započeo. Kroz trnovitu mladost u Sarajevu i Višegradu se zaljubio u atletiku, sevdalinku i folklor. Kasnije u Travniku novi izazovi dolaze, turizam, marketing ako ga tad u to vrijeme možemo tako i zvati, zatim dolazi trgovina, konfekcija, pa u nekim zrelijim godinama i na zalasku otvori svoju staru ljubavnu priču prema voćarstvu i posebno pčelarstvu.
Kao mali sam upijao njegove srdačne razgovore sa Sabahudinom Kurtom, Asimom Ferhatovićem – Hasetom, Safetom Isovićem, Nedžadom Salkovićem, Omerom Pobrićem, Josip Svobodom, Nijazom Abadžićem… jednom čitavom plejadom dragih i plementih ljudi posebno iz sfere sevdaha, a ne mogu ni zaboraviti njegova druženja sa braćom Filipović, Sejom, Mekom, Ćirom… izostavit ću mnoge koje znam, ali i koje nikad nisam upoznao, neka mi ne zamjere jer bi tog bilo bez kraja.
Naš sugrađanin dragi harmonikaš Smajiš Sead reče: „ Moj Samere, od Šahina sam naučio najviše starih izvornih sevdalinki.“ Kroz ljubav prema sevdalinci se otisnuo i u pisanje tekstova, a Travniku je ostavio u amanet četvrtu dodanu strofu jedne od travničkih himni „Kad pogleda s Bašbunara“, sa stihovima „Mene Hendek i Šumeće probude iz sna, za taj izvor Plave Vode cijela Bosna zna“.
Napisa tekst, meni najdraži pjesme, sa izvedbom za svog prijatelja pokojnog heroja Majora, a pisao je i o Hasetu i niz drugih manje ili više poznatih tekstova.
Vratih se još malo unazad. Sudbina ga zbog mlađeg brata veza za Travnik krajem 60-tih godina, a 1979.g. velikim zaslugama njegovog radnog tima tadašnje RO turizam i ugostiteljstvo pri SOUR-u „Borac“ i šire tadašnje društvene zajednice, Vlašić dobi„Srebrenu pahuljicu“ kao najperspektivniji ski-centar u ex- Jugoslaviji. Dođe „Srebrena pahuljica“ u Vlašićku kolibu.
Dođe i Ćiro na Vlašić s Dinamom na pripreme, dođoše Tanjević i Žeravica sa muškom košarkaškom reprezentacijom tadašnje Jugoslavije, kasnije i ženska, pa Branko Ćopić, Momo i Uzeir, Nedeljko Opančić… i mnogi posjetiše našu planinu.
Turistički, u zamahu proradiše hotel Orijent, Plava Voda… Travnik živnu i kroz žamor turista. Podigoše tada Travnik i Vlašić visoko turističke ljestvice u tadašnjoj Jugoslaviji i šire.
Ko djeca ljetujući na moru smo znali sa tatom-babom stavljati pod brisače auta tadašnjih Čehoslovaka prospekte našeg grada i planine. Kad se i odmarao, radio je nešto. Nije imao praznog hoda, pa i na familijarnim izletima po Komaru sa amidžom i strinom brali smo borovnice i jagode, učeći tehnike branja sa obje ruke istovremeno.
Za prvi maj smo obično odlazili u Istočnu Bosnu, njegov, ali i moj Višegrad i selo Drinsko koje nikada nije zaboravio, usadivši tu ljubav i u moje srce.
Kasnije, kroz Borčevu trgovinu i konfekciju dođoše i novi poslovni izazovi sa stalnim promovisanjem Bosne i svog Travnika sa Vlašićem posebno uz sevdah i druženja. U srcu je imao mjesta i za KUD „Borac“, za male i velike folkloraše, šahiste, pa Tulikine golobove, pčeljnjake i cvijetnjake uz duž i poprijeko…
Vizionarski pogođeno, otvori turističku agenciju kod svog Seje Sarića ibreteći čaršiju u teškim ratnim vremenima. Vrati se turizam i brže nego se mislilo.
Uživao je u svom prirodnom kutku sa jednim od najljepših pogleda na svoj Travnik, kalemići voćke, pričom sa svojim pčelicama, tepajući cvijeću i do kraja svog života volio je ljude.
Umal zaboravih posebno je volio djecu, zvali su ga Popaj orginalno ga imitirajući, uz stalnu skiku i dječiju graju oko njega. Svoju unučad nažalost ne upozna…
Eto, kratko napisah i probudih sjećanje svojim Travničanina i mnogim drugima širom dunjaluka na jednu dobru travničku dušu. Rahmet ti duši moj tata-babo Šahine. El- Fatiha.
U stalnom sjećanju,
Tvoj
Samer Dolovac
