Većina vas zna kako to izgleda: nekad si bio preslatko dijete sa viškom energije, sada si matorac sa viškom kilaže koji jede previše šećera. Zaposliš se, prestaneš da se baviš sportom, dobiješ dete ili tri, a nastaviš da jedeš kao da i dalje imaš 17 godina i trošiš 4 hiljade kalorija dnevno. A plus ti i hrana pomaže da prebrodiš nervoze, frustracije i krize koje idu uz to bolesno stanje zvano „odraslost“.
Tako sam i ja uspio da u svojoj 33. godini stignem do vrhunca svoje kilaže, što je respektabilnih 142.2kg. Zar treba da napominjem da mi je cjelokupan organizam poludio, a kako i neće? Otiču mi noge, počinje bol u leđima, pritisak je 150/100… Svaki dan postaje preživljavanje i jedva čekam da dođe veče i da se opet prežderem. Ukratko, život mi je bio pakao.
Pošto sam uvijek bio zainteresovan za ishranu i ljudsko zdravlje, a poslednjih 10 godina sam pokušao sa bar 20-30 raznih dijeta, odlučujem da uzmem stvar u svoje ruke i otkrijem u čemu je problem i kako da ga rješim. Jedino što mi je djelovalo ispravno i logično jeste ona čuvena izreka naših stari „probuši kašiku pa ćeš vidjeti kako kile nestaju“, pa se odlučujem se upravo na taj potez.
„Moje ime je Milan i ja sam fudoholik tj. osoba opsjednuta hranom“. Ovom rečenicom 22. februara 2019. počinje moj put ka zdravlju i normalnoj kilaži. Odlučujem da učinim nešto ne samo za sebe, nego i za druge, pa sve što mi se dešava dijelim na svom instagram profilu @stomakija kako bih mogao da steknem realnu sliku svog napretka i možda svojom pričom pokrenem još nekoga.
Svaki početak je težak ali početak dijete je superteška kategorija.
Prvih 10 dana je bilo najteže. Tijelo mi je poludjelo. Toliko sam ga navukao na džank fud da je počelo da se buni čim sam prestao sa istim. Glavobolje, nekontrolisani napadi gladi i nervoza samo su neki do simptoma. Nisam posustao zato što sam znao sljedeće: osoba koja je zavisna od džank fuda, za mene je podjednako u problemu kao i narkoman. Ni jedna od ove dvije kategorije ne može da izgura dan bez fiksa, tj. hrane u mom slučaju. Znao sam da će sve biti lakše kada prođe taj prvi udar najjače krize. I nisam pogriješio.
Već nakon tih prvih 10 dana sve je počelo da mi se smiruje. Nisam više imao glavobolje, san je bio sve bolji, energija je rasla. Pošto sam bio toliko gojazan kilogrami su nestajali iz dana u dan. Jedna od prednosti umjerene ishrane koju sam primjenio na sebi jeste ta što nema zabranjenih namirnica (osim naravno džank fuda). Jeo sam sve, ali u umjerenim količinama.
Korak po korak van zone konfora
Kako je energija počela da raste tako sam se odlučio da počnem sa hodanjem do posla i nazad, svaki dan. To je otprilike put od nekih 5km. Kao i sve ostalo u životu kada izađemo iz zone komfora bilo je teško prvih par dana. Boljele su me noge, imao sam upale mišića, ali nisam odustajao. Ovaj put sam zaista riješio da izguram do kraja.
Nastavio sam da se pridržavam iste one kovanice o bušnoj kašici. Jeo sam svaki dan u približno isto vreme i sve više sam uvodio stara domaća jela. Proju, prebranac, gulaš, paprikaš, pilav… Porcije su bile umjerene dakle jedan tanjir i to je to. Uvijek sam uz glavno jelo dodavao još salatu i parče hljeba. Nekada sam obrok završavao gladan nekada sit, ali nikada nisam sipao još jednu porciju. Jednostavno sam tako odlučio i morao sam biti doslijedan.
