Veli meni Fata na sabahu:
– „Da hoće vala opet zahladnit pa da one curetine pokriju pupkove i da hoće opet kaka jaka kiša udarit nek him izapere ono sve sa lica što su nabakamile i nacrtale. Nisam se smjela ni u špiglo pogledat kamo li šta drugo, namah bi nana na me zagalami,: “Ne ogledaj se, silazi lezet sa tebe”, biva sjaj i ljepota.
Mi nismo imali nikakve kreme nit smo se mazali, nit bakamili. U mene sestra zapali šibicu i malo obrve podvuče i nacrta ben, a ja nisam smjela od babe, nešto meni nije dao, veli, eto te lijepa si, ne mereš ljepša na dunjaluku bit. Uzmemo krep papira pljunemo malo na njeg i natrljamo usne i obraze da se malo zarumene. Ha bi nas babo vidio takve reci bi nam, haj sad nešto radite, kućete takve, eto vas ko one crne baje. Ne merete takve ić. I vrati nas, moreš mislit, a mi pošle na teferič, jal u čaršiju.
Ne valja vala ni ovo, u današnji vakat svak more biti lijep, ako ništa barem na sliki. Prije je bio lijep samo oni kojem je dragi Allah dao ljepotu i roditelji ga rodili lijepim, bezbeli. Mah, svaki je insan lijep na svoj način.“
Raspričala se u mene Fata, a ja se sjetih kako sam se birvaktile rikto i sređivo.
Naveče namjestim šop i da mi se ne bi pokvario turim mrežu na glavu i tako zaspim. Kad bi je’na dlaka o’šla na stranu izvadim špiglo i vratim je sa češljem tamo đi joj je mjesto. Pantole na peglu, mogo si se obrezat na nju, a cipele se sjaje i vazda čist rubac u džepu, ne bi se osekno s njim tamam da mi sve niz bradu curi.
Što ti je mladost, a sad mi svejedno kakav sam god, samo nek nisam prljav. Meščini nekad bi i u pidžami i šlafruku izišo i samo kaloše nazuo, a kamoli da se riktam, nejmam više rašta.
Što ti je mladost pusta.
Jah šta ćeš, sve u svoj vakat pa eto ti.
Uzeir Hadžibeg
