Franjevačko sakralno graditeljstvo u Bosni svoje početke ima u srednjem vijeku. Jedina crkva iz toga doba (15. st.), koja je opstala do novijeg vremena, jest hodočasnička crkva sv. Ivana Krstitelja u Podmilačju kod Jajca. Ona je jedina i o njoj je ovaj zapis!
Naime, govoriti o srednjovjekovnom franjevačkom graditeljstvu znači oslanjati se isključivo na arheologiju. Sve što je tada izgrađeno, tijekom sljedećih stoljeća gotovo je sve porušeno i za većinu tih građevina saznajemo iz ljetopisnih i sličnih zabilješki. A bilo ih je nekoliko stotina, sudeći po pisanim vijestima koje, istina, kazuju jedva išta više osim da su postojale. O nekim ponešto saznamo tek nakon arheoloških istraživanja, na temelju kojih se može rekonstruirati tlocrt crkvene građevine. O važnijim srednjovjekovnim crkvama, kakve su samostanske, nalazimo opširnije zapise ljetopisaca i pojedinih vizitatora koji su u ime crkvenih vlasti iz Rima službeno obilazili Bosnu Srebrenu i tamo slali izvješća. I to je sve.
Vidljiva poveznica
Jedino drevna mala hodočasnička crkva u Podmilačju ima drukčiju povijest. Podmilačje je naselje smješteno na desnoj obali Vrbasa oko sedam km nizvodno od Jajca. Poznato je prije svega po spomenutom zavjetnom svetištu sv. Ivana Krstitelja (sv. Ive), kamo na svetkovinu sveca, 24. lipnja, svake godine pristignu deseci tisuća hodočasnika. Crkva je izgrađena sredinom 15. stoljeća, preživjela je četiristo godina osmanlijske/turske vlasti (14631878) i opstala sve do novijega vremena kao najstarija i jedina srednjovjekovna franjevačka crkva. Bila je vidljiva poveznica s dalekom prošlošću i olovnim vremenima, simboličan vizualni znak višestoljetne prisutnosti katolika i franjevaca u Bosni. Iako po dimenzijama skromna, ali arhitektonski skladno građena u duhu kasne gotike europskoga kontinentalnog tipa, u sebi je usidrila simboličnu duhovnu snagu i vitalnost katoličanstva i franjevaštva Bosne Srebrene.
Graditeljskim značajkama ove stare crkve prvi se temeljitije pozabavio arheolog Đuro Basler (19171990) sredinom šezdesetih godina prošloga stoljeća. Zgrada je bila nevelikih dimenzija (15,85 x 8,50 m) s omanjom sakristijom (3,60 x 2,70 m) koja se navezivala na vanjski zid lađe i bila diskretno osvijetljena kroz mali četvrtasti prozor. Prostor za puk, lađa crkve, u obliku je pravokutnika. Na bočnim zidovima nalazi se po jedan uski gotički prozor, s prelomljenim lukom u gornjem dijelu, kroz koje prolazi svjetlost u crkvenu lađu. Vanjske zidne plohe ozidane su pravilno tesanim kamenom četvrtastoga oblika. Svetište, malo izduženo i oštro presvođeno, završava poligonalnom apsidom u koju ulazi svjetlost kroz neveliki prozor na pregibnom zidu sa sjeverne strane. U njegovu središtu nalazio se zavjetni oltar.
Na pročelju je bio umjetnički ukrašen portal, što je za skromnu crkvu, kakva je ova u Podmilačju, zaista znakovito, jedva bismo takvo nešto očekivali. Ovaj iznimni umjetnički uradak na pohvalu je ne samo vrsnom umjetničkom klesaru nego i naručitelju. Kad već nisu mogli graditi crkvu velikih dimenzija, franjevci su umjetnički uresili portal kao znak vjernicima da ulaze u sveti prostor, prostor duha i molitve. Nisu žalili truda da traže vrsne majstore umjetnike, a nalazili su ih među graditeljima i klesarima u Dalmaciji s kojom su postojale prisne veze, te je moguće da je skupocjeni umjetnički portal možda stigao i kao dar neke imućne osobe. Tako je crkva, iako skromnih gabarita, obilježena raskošnim umjetničkim znakom.
Ukrasni dio portala tvori 32 cm široki obrub/bordura od pet traka. Vanjskim dijelom obruba ide traka s nizom prelomljenih pravokutnika, a prati je druga, usporedna, s mnoštvom sitnih piramidalnih zubaca, dok dva ukrasna izvijena „užeta” („gužve”), razdvojena ravnom plohom, čine vizualno dominantni oblik bordure. Sve to ukazuje na „sličnost sa srednjodalmatinskom gotikom druge polovice XV. stoljeća”, dok se „građevinska cjelina crkvice sada uklopljena u lijevo krilo transepta neogotičke crkve, vezuje više uz srednjoeuropsku kasnu gotiku”, smatra splitski povjesničar umjetnosti Cvito Fisković (19081996). Tu se dakle susreću stilski utjecaji kontinentalne Europe, s jedne, i primorski/jadranski s druge strane.
Višestoljetna tradicija
Toranj izrasta iz crkve iznad pročelja. Ima više etaža, razdijeljenih vijencima, od kojih su tri iznad krovišta. Na tri strane predzadnje etaže nalazi se po jedan vrlo uski prozor, dok je na četvrtoj vidljiva nevelika okrugla ploha gdje je možda nekoć bio sat. Na zadnjoj etaži na sve četiri strane nalazi se po jedna bifora (dvostruki prozor). Ozidani dio tornja doseže 29 metara, a iznad se nastavlja piramidalni završetak s križem što čini ukupnu visinu od 37 metara.
Crkva je tijekom vremena obnavljana više puta: 1705. veći zahvat, 1758. izmijenjen krov, 1822. znatan popravak, te 1872. godine preuređen toranj. Najveća promjena dogodila se prilikom gradnje nove crkve (1910) za potrebe povećanog broja vjernika. Građena je u neogotičkom slogu, u skladu s tada prevladavajućim shvaćanjem da stilske uzore u graditeljstvu i umjetnosti treba tražiti u najboljim ostvarenjima prošlosti. U nju je integrirana stara crkva kao pobočna kapela zbog čega je porušeno njezino pročelje s tornjem. Šteta je da je tako učinjeno, jer je stara crkva kao višestoljetni duhovni simbol, bila istodobno i važan kulturno-povijesni spomenik. Nasreću, najveći je dio zgrade, prilikom ugradnje u novu crkvu, očuvan u izvornom stanju. Ukrasni luk portala prenesen je u samostansko dvorište u Jajcu, a kod rekonstrukcije, nakon razaranja u zadnjem ratu, ponovno je ugrađen tamo gdje je prvotno bio.
Nije poznato što je ta drevna crkva imala od liturgijskoga inventara. Sačuvan je tek jedan gotički kalež koji joj je pripadao, a možda je ponešto od likovnoga inventara nestalo prilikom neogotičkoga preuređenja (1910). Vjerojatno je veći dio njezine sakristijske riznice nestao u požaru 1916. godine. Iako je u novoj crkvi u ulozi tek pobočne kapele, ona je i dalje zbog svoje višestoljetne tradicije bila žarište podmilačkoga prošteništa; vjernici su svoje zavjete i molitve vezivali za taj drevni sveti prostor. Stoga su ga franjevci dali umjetnički urediti. Imali su pritom u vidu da se radi o višestoljetnom zdanju, nastalom u srednjem vijeku, te je u umjetničkom pristupu trebalo uzeti u obzir upravo tu činjenicu; to je zahtijevalo da se stvori kreativna poveznica starog gotičkoga prostora i modernog likovnog izraza, što je, dakako, bila primarna zadaća umjetnika. Ona je povjerena sarajevskom kiparu Zdenku Grgiću (19272017). Njezinu unutrašnjost ukrasio je mozaicima prigušenih tonova od prirodnoga kamena i reljefima u drvu s biblijskim i povijesnim temama (1975), među kojima su Dolazak franjevaca u Bosnu, Franjevci propovijedaju puku i dr. Pokazalo se da je Grgić uistinu bio dobar izbor, jer je kao umjetnik demonstrirao istančan osjećaj za povezivanje staroga i novoga. Time je višestoljetnu bogatu tradiciju najznamenitije zavjetne i hodočasničke crkve Bosne Srebrene duhovno i umjetnički osvježio.
Drevna crkva sv. Ive nadživjela je sve povijesne perturbacije i ratove i opstala tijekom više od 500 godina, a onda je, paradoksalno, razorena u zadnjem ratu, koncem 20. stoljeća. Nju je, naime, zajedno s velikom crkvom u koju je bila ugrađena, minirala srpska vojska početkom ožujka 1993. godine i tom je prilikom uništen i sav umjetnički inventar. Nakon rata ona je u cijelosti rekonstruirana kakva je bila prije ugradnje u novu crkvu.
Piše: Marko Karamatić / Svjetlo riječi
centralna.ba
