Vozili smo se u fići i stojadinu bez pojaseva, nas petoro na zadnjem sjedištu, dok je majka na sav glas vikala da će nas dati prvom ko naiđe ako ne ućutimo.
Vozili smo jedan bicikl svi iz ulice. Naravno bio je to “bemiks” kojem je često spadao lanac, dok smo pokušavali umazanim prstima da ga vratimo na mjesto. U blizini nije bilo roditelja koji su sa strepnjom u glasu vikali “Uspori” ili djece koja su nosila kacige dok su vozila.
Tokom letnjeg raspusta ujutru bismo izlazili napolje, a vraćali se kasno uveče. Više niko i ne može da se sjeti šta smo radili za to vrijeme, samo se neki pamte: bjesne kobile; preskakanje konopca; graničar ili između dvije vatre; care, care govedare; lastiš, lastiš, lastiš…
Kako prvi sumrak padne, majke su nas zvale u kuće, ali mi ni tada nismo hteli da se odreknemo jurnjavom za svicima koje smo skupljali u staklene tegle….
Mobilnih telefona nije bilo, niko nije mogao da nas zove da se vratimo kući. Jeli smo voće koje smo “krali” tako što smo se peli na visoke komšijske trešnje ili jabuke.
Padali smo, lomili se, izbijali zube i niko nikog nije tužakao. Ogrebotine i posekotine iz kojih “nije mnogo” curila krv, ignorisali smo, a sve zbog još igre. Znali smo: ako se takvi vratimo u kuću, roditelji nam taj dan neće dozvoliti više da izađemo iz napolje.
Jeli smo kolače, štrudle, sladolede, palačinke, ali niko od toga nije bio debeo, jer smo stalno trčali, skakali, žurili, peli se… Nekoliko nas je pilo vodu ili sok iz iste flaše, ali niko nije dobio afte ili se razbolio od toga.
Nismo imali internet, mobilni, konzole, 160 kanala i td, ali imali smo prijatelje!
Izlazili bismo napolje i nalazili ih. Nije bilo unaprijed dogovaranja. Sjedeli smo po klupama, drveću, panjevima i ćaskali o svemu i svačemu.
Ako smo želeli nekog da pozovemo, išli smo na njegova vrata, kucali, zvonili ili jednostavno ulazili u kuće i izvlačili prijatelje napolje.
Da li se sjećate? Sami u ovom okrutnom svijetu! Kako li smo preživjeli?
Svi su igrali fudbal, odbojku, ali skoro niko nije profesionalno trenirao sport. Oni koji nisu bili dobri u sportu, naučili su kako da se nose sa razočarenjem.
Skoro da niko od nas nije imao “sve petice” u školi, ali malo ko je “padao” razred. Roditelji sa nama nisu učili ili pisali zadaće.
Očevi su mudro govorili: “Ako dobiješ jedinicu, sebi si je dobio” ili “I trojka je za đaka”, ili “Da si naučio, dobio bi peticu!”…
Bili smo spremni za posledice. Nije bilo nikog iza koga bismo se krili. Roditelji su uvijek bili na strani učitelja ili policije. Ako zgrešiš, ispaštaš! Niko te nije štitio, to se znalo.
Imali smo slobodu izbora, da učimo ako želimo, da idemo na fakultet ako želimo. Roditelji se nisu petljali u naše odluke.
Kako li smo samo preživjeli u tom opasnom svijetu?!
