Ne podijeli svima život iste karte. Neki u toj lutriji, čini se, baš uopšte nemaju sreće, ali su zato izvrsni igrači, tako da i u najgoroj poeli umiju da pobijede. E to vam je priča o Jeleni Hadži-Purić, mami četvoro djece iz Beograda koja je rano ostala bez muža, a uspjela sama da podigne šampione.
– Samo prošle godine, oni su osvojili prve nagrade na državnim takmičenjima iz fizike, geografije, astrofizike, teorije muzike i solfeđa…. – priča Jelena, pa nastavlja niz, da ispoštuje svako dijete u uspijehu koji je postigao:
– Zatim iz informatičkog i računarskog načina razmišljanja, takmičenja u pisanju istraživačkih radova, takmičenja talentovanih učenika osnovnih škola po nastavnim predmetima i naučnim disciplinama (matematika), uz mnoštvo drugih i trećih državnih nagrada. Ukupno su samo prošle školske godine osvojili 37 državnih, okružnih i opštinskih nagrada iz 10 predmeta: fizika, geografija, matematika, hemija, informatika, srpski jezik i književnost, engleski jezik, istorija, astronomija, biologija – priča nam u dahu mama četvoro genijalne djece Vasilija, Jovanu, Iliju i Stefana.
Mamini pomagači i učitelji života
– Hvala Bogu što mi je omogućio da budem majka četvoro divne djece. Moja djeca su veoma samostalna i jednostavna, što je od velike pomoći s obzirom na to da moj posao zahtjeva da analiziram i kreiram brojne skripte i programske aplikacije, odgovorim na brojne mejlove tokom dana. Кada sam kod kuće, volim da smišljam nove recepte sa djecom i učim ih kako da se snalaze u kuhinji – to mi donosi spokoj, jer znam da umiju da brinu o sebi i drugima. Istovremeno, veoma sam srećna što je došlo vrijeme kada ja mogu da učim od njih, bilo kroz njihove ideje, znanja ili životne stavove. Uprkos svim izazovima, naša porodica je moje najveće bogatstvo i izvor snage – s ponosom ističe ova profesorka matematike i informatike.
Da, to je taj posao koji od nje zatjeva veliku koncentraciju i posvećenost. Kad nam je ispričala šta sve ta profesija zahtjeva od nje, dodatno smo bili u nevjerici kako sve postiže.
– Pred kraj srednje škole sam počela honorarno da radim u IT odjeljenjima, željna da steknem važna strukovna znanja i vještine iz računarstva i informatike. Danas radim više poslova u zemlji i van, kako bih obezbijedila finansijsku stabilnost porodici, što je nažalost, postala neophodnost u našem vremenu. Neki dani su toliko ispunjeni obavezama da mi je teško i da nabrojim sve poslove koje sam završila. Međutim, to što radim na različitim mjestima daje mi raznolika iskustva i mogućnost da pomognem mnogima – priča nam Jelena.
I onda shvatamo onu dobro poznatu stvar svim brižnim mamama – za svoju djecu ti ništa nije teško da učiniš i podneseš!
Malo osvajaju medalje malo prave mafine
Tu ljubav, posvećenost, brigu sedamnaestogodišnji Vasilije, petnaestogodišnja Jovana, četrnaestogodišnji Ilija i najmlađi, devetogodišnji Stefan – vraćaju joj na najljepši način. Njihovo „hvala mama“ ogleda se prije svega u tome što su zdava i dobra djeca, a o uspješnosti u tako mlađanim godinama – da ne pričamo. Teško je i izbrojati one silne medalje sa početka priče, a možemo samo da pretpostavimo koliko je teško bilo, moderno govoreći, „izhendlovati“ sve to.
– Na primjer, ovog ljeta najstariji sin Vasilije je bio odsutan 15 dana, jer je boravio na Međunarodnoj olimpijadi iz astrofizike u Brazilu dok sam u isto vrijeme ja kao član Međunarodnog komiteta Evropske olimpijade iz informatike boravila u Кišinjevu. Bio je izolovan u tzv. karantinu 8 dana bez mogućnosti da koristi bilo koji uređaj za komunikaciju sa nama. Ne mogu da Vam opišem koliko posla zahtjeva učestvovanje u žiriju međunarodne olimpijade iz informatike, a naročito ako pri tome Vam jedno dijete boravi u Južnoj Americi, daleko od Vas – priznaje ova „super-mama“ za Telegraf.
Na pitanje koliko su joj djeca generalno podrška u svakodnevnim aktivnostima, odnosno obavezama.
– Moram da pohvalim odličnu kuvaricu, moju kćerku Jovanu i dva izuzetno vrijedna momka Iliju i Stefana koji su tih dana slušali staru baku koja ih je čuvala i podržavala – uz osmijeh priča gospođa Hadži-Purić o danima kad je Vasilije bio u dalekom Brazilu gdje je na najbolji mogući način predstavljao Srbiju.
Na to se nadovezuje Stefan.
– I nije nam bilo toliko teško kada mama i Vasilije nisu bili tu. Sve dok nam naša seka Jovana pravi čokoladne mafine i tortu sa bananama.
Ilija, kao i većina djece, ispriča i po koji detalj više.
– Naša baka ima mnogo prijateljica. Mi smo im obećali da će one besplatno dolaziti kod nas na časove korišćenja računara i telefona ili elektronskog plaćanja računa, zato što su nam pomogle da naučimo da plivamo i igramo jamb – otkriva nam svoj „poslovni dil“ sa bakinim prijateljicama ovaj simpatični tinejdžer.
Prije 8 godina ostali bez tate i sazreli preko noći
Kao što se da primjetiti, u priči nigde nema jedne osobe – tate. Kako reče Jelena, život ih nije mazio, jer je njen suprug preminuo prije osam godina, ali je uprkos tome ova porodica ostala snažna i složna.
– Moj suprug je preminuo od raka, ostavivši za sobom veoma težak period pun patnji, neizvesnosti, vjere i nade koja se, nažalost, završila smrtonosnim ishodom.
Djeca su se u tim danima, iako mala, pokazala izuzetno snažnim i zrelim, naučivši mnogo o stvarima za koje ni odrasli često nisu spremni. Postali su upućeni u pojmove kao što su tumor markeri, kancer i biohemijske analize, što je tužno, ali je istovremeno doprinijelo njihovom razvoju empatije i razumijevanja – ističe sagovornica.
Kažu ljudi „Čovjek je biće koje se na sve navikne“, a Jelena upravo tom izrekom objašnjava realno stanje svog života.
A da je bilo lako – nije. Djeca su i te kako, bez obzira na to što je mama davala sve od sebe da im odrastanje bez očinske figure učini što boljim i lakšim, osjetila tu prazninu. Jelena je svjesna da im tata fali, ali, kako kaže njen najmlađi sin – „Neka djeca imaju tatu, ali mi imamo našu bakicu“.
– Žao mi je što je moj tata preminuo od raka i nije doživio da me čuje dok sviram klavir ili da podijeli radost kada sam osvajala međunarodne medalje iz teorije muzike, solfeđa, informatike, matematike i fizike. Žao mi je što nije bio tu da vidi da sam đak generacije i da imam sve petice u obje škole koje sam završila – i osnovnoj i muzičkoj. Ali upravo ta praznina u mom životu mi je dala snagu i odlučnost da nastavim da se borim i da idem naprijed – poručuje predivna petnaestogodišnjakinja.
Jovanina (15) poruka: U životu moramo biti jaki
Ova učenica specijalnog odjeljenja za učenike sa posebnim sposobnostima za matematiku u „Gimnaziji Jovan Jovanović Zmaj“ u Novom Sadu već sad ima velike planove za budućnost.
– Završila sam osnovnu muzičku školu „Кosta Manojlović“, gdje sam dobila diplome „Кornelije Stanković“ i „Ljubica Marić“ na odsjeku klavir. Planiram da nastavim da se usavršavam kao pijanista i solo pjevač. Pored muzike, želim da napredujem u svim predmetima koji se pojačano izučavaju u mojoj gimnaziji – informatika, matematika, fizika i hemija – u dahu otkriva Jovana. Međutim, rečenica koja na najljepši način oslikava njeno lijepo vaspitanje jeste: „I naravno, trudiću se da i dalje pomažem mami u svim poslovima oko vođenja domaćinstva i brige o meni i moja tri brata“. A koliko je zrela za svoje godine govori njena poruka: „U životu moramo biti jaki, čak i kada nemamo podršku svih članova porodice“.
Bili smo fascinirani kad nam je ova mlada dama rekla čime se sve u slobodno vrijeme bavi.
– Nastojim da uživam u čarima muzike i čitanju knjiga. Volim da sviram klavir, nastupam na priredbama i takmičenjima. Takođe se trudim da što više naučim o snimanju i montiranju video fajlova. Za svoje drugare sam organizovala radionice iz šaha i informatike. Uživam u druženju s prijateljima širom svijeta i vježbanju engleskog, kineskog i ruskog jezika – priča Jelenino jedino žensko čedo u dahu, kao da je to „sitnica“ sve.
Dakle, Jovana je trenutno učenica pomenute novosadske škole, a muzičku je ranije završila.
– Moja djeca idu u različite škole, i svaka od njih je prepoznatljiva po izuzetnim uspjesima. Vasilije je učenik trećeg razreda Matematičke gimnazije, Ilija Hadži-Purić je u osmom razredu, a najmlađi, Stefan, učenik je četvrtog razreda Osnovne škole „Branko Radičević“ u Zemunu – priča nam naša sagovornica.
Djeca sa stotinu nagrada
Ona ističe da su se njena djeca tokom školovanja uspješno takmičila iz svih školskih predmeta, a dodatno su pohađali i sekcije i uspješno završili i muzičku školu.
– Zajedno imaju više od 100 nagrada na takmičenjima iz zvaničnog kalendara i još mnogo nagrada na različtim konkursima koji cijene njihove umjetničke i sportske sklonosti. Svi uspjesi su rezultat njihove vrijednoće i podrške koju su dobili od svojih dobrih profesora, koji su im pružali smjernice i ohrabrenje – naglašava Jelena ponosno.
Zanimljivo je, kaže, da su i Vasilije i Jovana proglašeni učenicima generacije, a kada je vršeno bodovanje za tu titulu, morali smo nositi čitave kutije sa diplomama.
– Njihovi uspjesi su za nas kao porodica ogroman ponos i izvor inspiracije. S druge strane, djeca se truda da slobodno vrijeme što više provode napolju i veoma vole da voze biciklo do Dunava i igraju se sa drugarima – ukazuje Jelena na zdravo odrastanje svoja četiri genijalca.
Negdje na tom putu usavršavanja talenata, ova djeca su se srela i sa košarkaškom legendom ali i velikim filantropom – Vladom Divcem i izuzetno su ponosni što su imali prilike sa njim da odmjere snage na sportskom terenu.
Putujući karavan znanja
Koliko su četvoro Hadži-Purića brilijantna djeca, govore i gradovi i zemlje gdje su stigli putem svojih talenata i znanja. Naime, samo tokom prošle, priča Jelena, oni su obišli uzduž i poprijeko Srbiju, jer su se takmičenja održavala u Požarevcu, Valjevu, Jagodini, Кruševcu, Pančevu, Čačak, Sremskim Кarlovcima, Vranju, Кraljevu, Кragujevcu, Novom Sadu… Dodatno, Vasilije je bio u Brazilu, Rio de Žaneiru na međunarodnoj olimpijadi iz astronomije i astrofizike (MOAA).
– S obzirom da sam tek završio 2. razred gimnazije, mogu da kažem da kada se osvrnem na sva putovanja i međunarodna takmičenja, ovo je bilo jedno od najboljih iskustava u mom životu – ozarenog lica ističe Vasilije.
Kako je objasnila njegova mama, takmičenje je veoma zahtjevno, jer se sastoji iz više dijelova i zahtjeva poznavanje teorije, rešavanje zadataka, dobro vladanje teleskopom i poznavanje tehnika mašinskog učenja i analitike kako bi se obradili podaci dobijeni nakon noćnog osmatranja neba i boravka u planetarijumu.
– Pored izazovnih takmičarskih zadataka, imali smo priliku da upoznamo kulturu i ljepote Rio de Žaneira. Posjetili smo spomenik Hrista Spasitelja, koji je ostavio snažan utisak na sve nas – priča sa oduševljenjem gospođa Hadži-Purić, koja je, razumije se, bila pratnja svoj maloljetnog sina na ovom dalekom putovanju.
Vasilije je prepun utisaka iz Brazila, posebno novim prijateljstvima.
– Družili smo se sa timovima iz Švedske, Кolumbije, Paragvaja, Slovenije, Norveške, Švajcarske, razmjenjujući ideje i iskustva. Ako bih morao da sažmem utisak sa ove olimpijade u jednoj rečenici, rekao bih da je to bilo nevjerovatno takmičenje koje nam je omogućilo da se povežemo sa mladim ljudima iz cijelog svijeta, stvarajući prijateljstva i učeći jedni od drugih – rekla je sagovornica za Telegraf.
Oslonac u vjeri, orden u rukama
Da vjera vrlo značajnu ulogu u njihovom životu govori i to što su mlađani Hadži-Purići članovi zajednice pri Hramu Svetog Jovana Šangajskog u naselju Šangaj. Jelena je, inače, za to kako gaji i vaspitava svoju djecu dobila Orden majke Angeline. U obrazloženju je, između ostalog, pisalo da je „gospođa Jelena ujedno i otac i majka svojoj djeci, da ih uči svim vrijednostima kako onima bitnim za ovozemaljsko napredovanje, da su oni i više od izuzetnih učenika“
I mnogo šta je pohvalno rečeno o ovoj divnoj ženi i njenoj djeci, ali zaključimo ovu priču sljedećim: „Mnogo toga bi se moglo reći o ovoj snažnoj porodici ali je dovoljno reći i poželjeti da ih Gospod uvijek čuva i štiti na njihovom putu a da njihov put uvijek bude Put Istine, Put Božiji“. Ima li ljepše želje za bilo koju vjerujuću osobu? Ima li lepšeg komplimenta za jednu majku, koja je sticajem tužnih okolnosti, svojoj čeljadi morala biti i mama i tata, nego kad joj neko na ovako nježan način zapravo poruči: „Jelena, uspjela si!“ Bravo!
„ŽAO MI JE ŠTO TATA NIJE TU DA VIDI NAŠE PETICE“ Jeleni umro muž, a njihovo četvoro djece sada su šampioni appeared first on Aloonline.ba.
