U potrazi za podacima na internetu, o mladima koji žive sa roditeljima, naišla sam na različite forume, te pročitala razmišljanja različitih ljudi.
Ostala sam iznenađena, koliko zapravo pojam ”osamostaljenje” je stran nekim ljudima. Neki osamostaljenjem smatraju kada se zaposle, a i dalje žive s roditeljima. Ne!
Piše: Mihaela Puletić
Osamostaljenje je u prijevodu oslobođenje od zavisnosti, odnosno u kontekstu koji nama treba ,osamostaliti se znači živjeti bez roditelja, te pridonositi svom novom domu.
Mladi u brojkama
Analizom koja je provedena prikazano je kako u Hrvatskoj 594.276 mladih do 34. godine života žive s roditeljima. Najbrže u Europi se osamostaljuju Danci. Samo 19.7% od ukupnog stanovništva je onih koji žive s roditeljima.
A među lošijim su Makedonci, čiji je postotak 72,5 %. Točne statističke podatke o tom koliko mladi u BiH živi s roditeljima, nisam uspjela pronaći. U stvarnosti takve podatke niti ne možemo pronaći iz razloga jer nemamo ni službene podatke posljednjeg popisa stanovništva.
U razgovoru sa mojim sugovornicima sam dobila odgovor da na kasno osamostaljenje utječu različite tradicionalne, gospodarske i socijalne neprilike. Dok psiholozi i sociolozi ističu kako do ovih poražavajućih podataka dolazi zbog straha od osamostaljenja.
Moji sugovornici, različitih stavova i razmišljanja o samom osamostaljenju, podijelili su samnom svoja iskustva.
Dosta njih radi, međutim žive kod roditelja, te krive za svoje neosamostaljenje financijske i socijalne neprilike, koje nudi država.
Međutim odlučila sam u cijelosti prenijeti priče mojih dviju sugovornica. ,,Ništa ne bih mjenjala. Ne trebamo čekati prilike i uvjete, nego ih sami stvarati.”
Jedna od njih, osamostalila se sa svojih 18 godina, kada je shvatila da joj roditelji ne mogu financijski priuštiti daljnje školovanje. Tada je otišla raditi sezonu u Hrvatsku, te tako plaćala svoje studije.
Sljedeće ljeto se vratila u svoj grad gdje je živjela, te radila različite poslove kako bi zaradila za nastavak studiranja, a želja za nastavkom studiranja odvela ju je i u Njemačku gdje je radila i štedila, kako za svoje studije tako i za vjenčanje koje je planirala sa svojim partnerom.
Sada, ona živi u gradu koji je kilometrima daleko od njenih roditelja, sa svojim suprugom, fakultet uskoro završava, a očekuje i dijete. Kada sam je pitala da li bi išta promjenila i da li misli da se na vrijeme osamostalila, ponosno je odgovorila: ,,Ništa ne bih mjenjala. Ne trebamo čekati prilike i uvjete,nego ih sami stvarat.”
Također, moja druga sugovornica podijelila je njeno iskustvo življenja s cimerima, i rekla kako to ne može biti strašno iskustvo, ako živiš s pravom osobom, odnosno pravim prijateljem.
Na pitanje kada je pravo vrijeme da se osamostalimo, odgovorila je rečenicom: ”Čim se stvori mogućnost.” Dodala je i kako bismo svi trebali što ranije otići od roditelja, te iskusiti život sam ili sa cimerom. Te da je njeno iskustvo njoj donijelo veliku hrabrost da bez ikakvih problema živi samostalan život.
Nasmijala me svojom izjavom: ”Vidim veliku razliku između mene i mojih prijateljica, upravo iz razloga što sam bila odsutna 5 godina od kuće. Pogotovo je tu velika razlika s onim prijateljima koje su roditelji poštedjeli od svih kućanskih poslova, jer kao bit će vremena kad će to morati raditi. Ne mogu zamisliti sebe da sa 30 godina odem od kuće i ne znam sebi skuhati ručak.”
Koz razgovor sa svojim sugovornicima moglo bi se potvrditi ono što govore i ljudi i psiholozi. Na kasno osamostaljenje utječu i gospodarske i socijalne prilike, što su meni potvrdili mnogi, s naglaskom da je jako teško živjeti samostalan život sa 400 KM mjesečnih prihoda.
Također povezala bih tradicionalne neprilike sa onim što su istakli psiholozi odnosno da do ranijeg osamostaljenja ne dolazi iz razloga straha od samostalnog života. Zašto se ta dva stava mogu povezati? Živimo u veoma tradicionalnoj državi i tradicionalnim obiteljima, gdje je odgoj takav da se djeca pošteđuju dosta stvari.
Jedan od zadataka svakog roditelja je dijete pripremati na to da će jednog dana otići iz kuće, morati sebi opeglati odjeću, te svaki dan priprediti si obrok.
Međutim, Bosna i Hercegovina je rodila dosta mladih i hrabrih ljudi. Ne trebaju nam neki veliki statistički podaci kako bi uvidjeli da dosta mladih odlazi u potrazi za boljim prilikama i tako počinju svoj samostalni život daleko od svog doma i svoje države.
Tko je kriv za sve kasnije osamostaljivanje mladih? Odgoj ili država?
Tko je kriv za sve kasnije osamostaljivanje mladih? Odgoj ili država? Kažu oboje. A kada je to najbolje vrijeme da se osamostalimo? Da li je to sa 18, 20, 25 ili 30 godina? Nije utvrđeno. Vrijeme je onda kada to osjetimo. Kada nam država pruži priliku, te kada mi tu priliku stvorimo. Tako govore mladi iz mog okruženja.
Koliko god našem osamostaljenju doprinose roditelji, odgoj i država. Toliko doprinosimo i mi. Kao što kaže citat: ”Svatko je kovač svoje sreće”. Tako je svatko kovač svog samostalnog života, živjeli mi ovdje ili kilometrima i kilometrima dalje.
