Jessica Milicevic bila je novinarka 10 godina, a sada ima vlastitu branding i marketing agenciju. Sa suprugom i troje sinova živi u američkom Charlotteu, gdje je vrlo aktivna u zajednici ženskih poduzetnica te često govori o mentalnim izazovima usklađivanja majčinstva i posla, piše Business Insider.
Prije tri godine ponovno se vratila poslu te je osjećala pritisak da bude uspješna u poslu, a istovremeno i najbolja majka te da sve u životu ‘drži pod kontrolom’. Kad joj se život uslijed svih tih očekivanja počeo raspadati, preplavio ju je osjećaj neuspjeha. Shvatila je da nije dobro te se sama prijavila u kliniku za psihičke poremećaje.
Kaže da joj je to iskustvo potpuno promijenilo, pomoglo joj da si presloži prioritete i ponovno pronađe svoj mir. Ovo je njena priča:
Kao djevojčice, kažu nam da možemo biti ono što želimo biti. Kao žene, nama je rečeno da budemo sve što svi ostali želimo: posvećena majka, predana zaposlenica, zaljubljena partnerica, netko tko pomiče granice, nesebični prijatelj i oličenje stabilnosti. Očekuje se da imamo sve savršeno posloženo, pa da na Instagramu zauzmemo svoju sretnu pozu i prezentiramo svoj savršen život.
Očekuje se da će žene biti još više posvećene majčinstvu kad rode, da dokažu kako ne zapostavljaju posao i ne odustaju od napredovanja u karijeri. Prema američkom Zavodu za statistiku rada, u 2018. godini 71,5 posto majki s djecom mlađom od 18 godina bilo je zaposleno ili traži posao.
Ali – i to je veliko ali, ali od nas se također očekuje da zadržimo svoje kućanske obaveze bez greške. Kultura i društvo nam govore da ne zaboravimo najosnovnije ženske dužnosti: supruga, majka, predana domaćica. Svjetski ekonomski forum rekao je da žene u 2019. godini još uvijek nose glavni teret u kućanstvu i odgoju djece.
Dakle, možemo imati težnje i uzvišene karijerne ciljeve, ali brisanje stotina godina mentaliteta “ženskog rada” neće se dogoditi tako skoro. Ako si dobar samo kao majka, ili ako si dobar samo kao zaposlenik, postižemo samo djelomični uspjeh u životu.
I ta poruka neprestano odjekuje na društvenim medijima – pogledajte samo Clickin Moms, tvrtke za fotografiranje vrijedne 4,7 milijuna dolara stvorene kako bi naučile žene kako savršeno slikati život sa svojim obiteljima. Zašto takav posao postoji i uspijeva? Zato što svi očajnički želimo živjeti sliku savršenstva koja nam se svakodnevno prikazuje na društvenim medijima.
Sa 31 godinu, nakon što sam dvije godine bila kod kuće s djecom, odlučila sam promijeniti karijeru i iz novinarstva prijeći u korporativni marketing. Te dvije godine provela sam kod kuće gledajući druge žene na društvenim medijima kako postaju ono što očajnički želim biti: stilizirane, zgodne, velike rukovoditeljice i izvrsne majke dobro odjevenoj i pristojnoj djeci.
Uvjerila sam se da su te slike stvarnost – i učinit ću sve što mogu kako bih bila jedna od njih. Šest mjeseci sam ulagala sve što sam mogla da bih dosegla taj ideal. Dobila sam posao u odjelu korporativnog marketinga u globalnoj tvrtki. Upisala sam svoju djecu u lokalnu školu Montessori i angažirala ženu da mi pomogne oko kuće. Kupila sam novu garderobu, ošišala se i potrošila stotine dolara na šminku.
Govorila sam na sastancima i pohvaljena sam zbog svojih dobrih ideja i inovativnog misaonog procesa. Moj suprug i ja smo putovali na našu godišnjicu, a živjeli smo kao da nemamo ni jedne brige na svijetu. Živjela sam dobar život – sve dok se dobar život nije potpuno raspao.
Dobila sam novog šefa koji me nije volio i zbog kojeg sam se osjećala tako malenom i nesposobnom. Odjednom, više nisam bila super uspješna na poslu. Moj najmlađi sin borio se s posebnim potrebama. Dadilja koju smo angažirali bila je zločesta i netolerantna prema njemu. Odjednom više nisam bila savršena majka.
Bavila sam se aktivizmom izvan kuće i radom u zajednici, a bila sam kod kuće manje nego što sam trebala biti. Odjednom više nisam bila dobra domaćica.
Mjesecima sam se svaki dan budila pitajući što ću još zeznuti i koliko će to jako biti. Što nije u redu sa mnom? Užasavala sam se odlaska na posao i ustajanja iz kreveta. Suočavala sam se s još jednim danom neuspjeha, znala sam da moram ustati iz kreveta i nastaviti s danom, ali duboki crni oblak visio je oko mene poput utega.
Vozila sam djecu u školu s milijun misli u glavi. Nisi dobra. Sve radiš krivo. Ne zaslužuješ tu djecu. Ni ne sjećam se kako sam ih dovela do škole. Željela sam okončati sve, ali sam odlučila da neću ubiti nekog drugog u stravičnoj prometnoj nesreći. Na poslu su me sat vremena opsjedale misli o samoubojstvu.
Ne sjećam se ni vožnje kući, ni prijatelja koji me vozi do hitne pomoći za mentalno zdravlje, ni da je moj suprug plakao. Sljedeće čisto sjećanje koje mi preostaje jest sljedeće jutro, buđenje na plastičnom madracu u goloj sobi, nekontrolirano jecajući u apsolutnom očaju i kajanju.
Sljedeća četiri dana u bolnici promijenila su mi život. Nisam nikome trebala pripremati doručak, pisati zadaću, odgovarati na poslovne mailove ili čak razgovarati. Uspjela sam se resetirati, odmoriti se od života, samo disati bez osjećaja krivnje. Udarila sam u zid, ali to me prisililo da se zaustavim i preispitam ono što sam željela da bude moj život.
Nitko drugi nije mogao donijeti odluku umjesto mene, utjecati na mene ili natjerati da se osjećam loše zbog svog izbora. Bila sam slobodna.
Odlučila sam napustiti posao, izrezati one koji mi nisu donijeli radost u životu i pojednostaviti ga u najvećoj mjeri. Znala sam da to neće biti lako, pogotovo financijski, ali trebala sam se pripremiti na zdraviji način koji nije uključivao odjeću i šminku vrhunskog dizajna, apartmane ili sljedbenike na društvenim mrežama. Trebala sam biti u stanju ponovno voljeti sebe onakvom kakva jesam, a ne kakva bih trebala biti.
Počela sam s uklanjanjem aplikacija društvenih mreža na telefonu. Trenutni pristup samo me je izazivao da se vratim starim navikama. Prestala sam definirati sreću prema materijalnim stavkama koje smo posjedovali i vratila sam se na događaje kojima sam prisustvovala, prelazeći samo na one koji su me usrećivali.
Pokušala sam identificirati (s terapeutom) što mi je donijelo radost i usredotočila se na to da te stvari vratim u svoj život. Pogledajte kako definiramo sreću danas. Dolazi li to s društvenih mreža ili nekog autentičnog mjesta, spoznaje tko smo, zadovoljni pogreškama i pobjedama?
Zaposlene majke trebale bi se kretati kroz život prema vlastitim uvjetima, na način koji najbolje funkcionira za nas i naše obitelji. Kad tražimo potvrdu od drugih kako bi znali da smo sretni, nismo istinski sretni.
Možemo li stvarno upravljati svijetom? Naravno da možemo! Ali učinimo to na zdraviji način koji prihvaća nedostatke i priznaje koliko je sve to teško.
