Vjerujem da je odrastanje u domu sa roditeljima koji se vole i cijene ključno za njihov razvoj. Zbog toga, muža stavljam na prvo mjesto.
Jedva mjesec dana nakon što smo se muž i ja vjenčali, test za trudnoću pokazao je pozitivan rezultat.
Nakon osam i po mjeseci braka, dok smo još pokušavali da se naviknemo na uloge muža i žene, postali smo tata i mama. Ne kažem da naš sin nije bio u planu – oboje smo nestrpljivo proželjkivali decu – ali ipak, postati supruga i majka u istoj godini prilično je krupan zalogaj.
Prva godina roditeljstva bila je i najteža godina nađeg braka do sada, kao i godina u kojoj sam naučila veoma važnu lekciju: muž mi uvijek mora biti ispred djece.
Nemojte me pogrešno shvatiti; volim decu i sve bih učinila za njih. Ali muža volim više.
Kada to kažem svojim prijateljicama koje imaju djecu, obično se šokiraju i zgroze. Naposlijetku, to je kršenje zlatnog pravila materinstva, koje kaže da biti dobar roditelj znači žrtvovati sve za dobrobit svoje djece.
Zanemariti svoje potrebe zarad njihovih praktično je obavezno. Žao mi je, ali ja to ne prihvatam.
Za neke, ideja da djeca budu na drugom mjestu je apsurdna. Kada smo na sajtu YourTango anketirali stručnjake, polovina njih je smatrala da ženama muževi treba da budu važniji nego djeca. Možete zamisliti kakvi su bili komentari.
Potpuno ih razumijem. Nema sumnje da je veza između majke i djeteta neraskidiva. Međutim, svoju vezu sa mužem vidim kao nešto što je na korist cijeloj porodici. Stavljajući njegove potrebe na prvo mjesto, umanjujem šanse za razvod; time povećavam šansu svoje djece da odrastaju uz oba roditelja.
Čvrsto vjerujem da zdrava veza između nas predstavlja temelj njihovih budućih veza. Smatram da smo muž i ja prvi primjer dobrog braka na koji će se ugledati. Gledajući nas, djeca uče kako da u budućnosti tretiraju svoje partnere, kao i kako partneri treba da tretiraju njih.
Vjerujem da je odrastanje u domu sa roditeljima koji se vole i cjene ključno za njihov razvoj. Zbog toga, muža stavljam na prvo mjesto,
Malo je prilika kada ćete djecu zateći da spavaju u našem krevetu. Ako možemo da priuštimo samo jedno putovanje godišnje, odlazimo sami, i nimalo nas ne grize savjest kada se oslanjamo na pomoć familije kako bismo mogli da izađemo i pričamo o bilo čemu drugom, samo ne o djeci.
Za nekoliko godina, naši sin i kćerka napustiće naš dom, i kada se to desi, želim da proslavim uspješno obavljen roditeljski posao sa svojim voljenim – a ne da sjedim u mukloj tišini sa osobom koja je za mene postala stranac zbog toga što smo se godinama udaljavali jedno od drugog.
Prevela: Jovana Papan
Izvor: Detinjarije / PopSugarMoms
