Smrt Tijane Ferhatović, samohrane majke osmogodišnjeg Haruna, potresla je Bosnu.
Njena četverogodišnja borba s malignom bolešću, koja je započela dijagnozom karcinoma debelog crijeva, ostavila je iza sebe ne samo tugu, već i niz pitanja o tome kako društvo reaguje na ovakve tragedije.
Tijanina borba
Tijana je prošla kroz iscrpljujući proces liječenja, operacija, komplikacija, sepse i hemoterapija, ali ni to nije bilo dovoljno. Kada se pokazalo da domaći zdravstveni sistem nema rješenje za njeno stanje, bila je prisiljena potražiti pomoć u Turskoj.
– U bolnici u Turskoj otkrili su mi metastaze na ruci i abdomenu. Uz nedostatak novčanih sredstava, odrađeno je zračenje ruke. Vratila sam se u BiH i počela sam primati terapije u Bihaću. Ali nije pomagalo, poslije sedam primljenih hemoterapija stanje je sve gore, kazala je Ferhatović svojevremeno za Avaz.
Pomoć su joj pružili donatori i dobri ljudi, ali činjenica da je bila prisiljena oslanjati se na milostinju i humanitarne akcije pokazuje koliku slabost naš sistem ima kada je riječ o pružanju podrške onima kojima je najpotrebnija.
Da li je postao standard da jedna mlada žena, majka, mora preklinjati za pomoć putem društvenih mreža kako bi preživjela?
Gubitak empatije i lažna prijateljstva
U trenucima najveće patnje, Tijana je bila suočena s tišinom i izdajom od strane onih koje je smatrala prijateljima.
Pitala je javno gdje su svi oni ljudi kojima je nekada pomagala i dijelila zadnji komad hljeba. U svojim posljednjim danima, osjetila je napuštenost i samoću, što dodatno ističe pitanje: gdje je nestala empatija?
-Evo jedne istinite bajke u mom životu kome pravo kome krivo, meni to više ništa ne znači!
Imam potrebu da ovo pišem jer sam se POMIRILA i možda je Alahova odredba da polako odlazim na najljepše mjesto gdje nema više bola, koji se ne može izdržati, koji je postao neizdrživ i s morfijem. Sad sam nepokretna u krevetu, ne mogu koraka napraviti znači nepokretna, ali ni to više nije važno, važno je gdje ste mi stari moji lažni prijatelji od djetinjstva. Gdje su kolegice lažne koje su bile tu kad su gledale svoje interese, imaš li Tijana daj molim te, gdje ste sada da me okrenete u ovom prokletog krevetu, da me presvučete, da mi dodate čašu vode, da me nazovete. Tijana pala, Tijana nema, Tijana ostavljena da umire polako u svojim mukama. Alah je jedan sve vidi zapamtite moje drage prijateljice od rođenja, divne bajne s kojima sam dijelila zadnji komad kruha, davala da niko ne vidi. Gdje ste sad sramote jedne, čast pojedincima ima ih 2, sramote ovog dunjaluka ,ali opet nisam sama Alah je uz mene i moje divne dame koje sam upoznala, moje lavice, kraljice, a vi gnjide za interes sramite se samih sebe mene nikad ne zovite u životu, da vam slučajno ne bi palo na pamet, jer sve čekate vijesti OTIŠLA JE, NEKA JE BAŠ SE NAPATILA, A VI STE BILE NAPAĆENE KAD STE MENE MOLILE ZA MILOSTINJU! Toliko o mom iskrenom dugogodišnjem prijateljstvu i što dalje od mene!
Tijanina borba nije samo borba protiv bolesti. To je borba protiv društvene neosjetljivosti i licemjerne podrške, koja dolazi samo kada su reflektori upaljeni.
Šta možemo naučiti?
Priča Tijane Ferhatović nije izolovan slučaj. Ona je simbol šireg društvenog problema – našeg kolektivnog zaborava da budemo ljudi.
Da li smo spremni pomoći samo onda kada je to javno vidljivo, kada se može podijeliti kao „stori“ na Instagramu?
Gdje je kontinuirana podrška onima kojima je potrebna svakodnevno, izvan svjetala društvenih mreža?
Njena posljednja želja da, uprkos svojoj boli, obraduje siromašnu djecu u Bihaću, šalje poruku o humanosti koja opstaje čak i u najmračnijim trenucima.
No, pitanje je koliko smo mi kao društvo spremni odgovoriti na takve pozive za pomoć i prepoznati važnost solidarnosti.
Vrijeme za preispitivanje
Tijana je prije dva dana izgubila bitku s bolešću, ali pitanje ostaje: jesmo li i mi izgubili bitku za ono što nas čini ljudima?
Možda je vrijeme da preispitamo svoje prioritete, da obnovimo osjećaj zajedništva i učinimo korake ka stvaranju društva koje nikoga neće ostaviti na milost i nemilost sudbini.
Ako išta možemo naučiti iz ove tragične priče, onda je to da je odgovornost za tuđe patnje zajednička.
Tijana Ferhatović nije izgubila samo bitku s bolešću – izgubila je bitku protiv sistema koji ju je iznevjerio, protiv društva koje je postalo nijemi posmatrač patnje i protiv prijateljstava koja su se rasplinula pred težinom njene boli.
Njena smrt nije samo kraj jedne priče, već optužnica protiv svih nas – protiv naše kolektivne nemoći da budemo ljudi onda kada je najpotrebnije.
Ako iz ovoga ne naučimo ništa, onda smo osuđeni da živimo u svijetu gdje su saosjećanje i solidarnost samo prazne riječi, a oni najranjiviji ostaju prepušteni vlastitoj sudbini.
Vrijeme je da se probudimo, jer ako se ne budemo borili za sve Tijane, za koga ćemo?
BONUS VIDEO:
(FOTO) TIJANA, OPROSTI NAM! Slučaj preminule Bišćanke lekcija svima: Gdje ste sada da me okrenete u ovom prokletom krevetu?! appeared first on Aloonline.ba.
