Dan kao i svaki drugi taj 30. septembar 2000. godine bio je presudan za dvije tinejdžerke iz Rusije. Elena, koja je tada imala 17 godina, i Ekatarina, u tom trenutku 14-godišnjakinja, bile su najbolje drugarice i krenule su na proslavu praznika mučenica Vjere, Ljubavi i Nade, ali ono što je uslijedilo prilikom njihovog povratka ostaće upamćeno u modernoj ruskoj istoriji kao jedan od najjezivijih događaja koji stanovnici jednog mijesta 150 kilometara udaljenog od Moskve pamte.
Kada su sa proslave krenule kući jedan, od njih stariji, čovjek ponudio im je prevoz. U pitanju je bio Viktor Mohov, radnik u fabrici automobila, iz Rjzanske oblasti u Rusiji, kog su novinari, nakon što je cijela priča dospjela u javnost, prozvali „Skopinov manijak“.
Kako je u tom trenutku u kolima bio sa 25-godišnjom Jelenom Badukinom, koju je predstavimo kao svoju djevojku, Katji i Leni ništa nije djelovalo čudno i zastrašujuće. Ispostaviće se da je Jelena bila samo mamac za njihovo četvorogodišnje zatočeništvo i užase koje će pretrpjeti.
Viktor je mladim devojkama u svom autu „na putu do kuće“ ponudio votku. Ipak, ono što dve drugarice nisu znale jeste da je alkohol bio pomiješan sa sedativima, pa su brzo utonule u san. Kad su se probudile, sačekao ih je košmar na javi.
Podrum tri metra pod zemljom, odakle niko nije mogao da čuje njihove krike i vapaje, postao je njihov pakao na zemlji naredne četiri godine.
Mesto za mučenje i silovanje mladih djevojaka Viktor je napravio sam, a prostorija u kojoj su godinama živjele bila je površine svega 9 metara kvadratnih.
Prema kasnijim svijedočenjima otetih tinejdžerki, Viktor ih je svakodnevno bičevao gumenim crijevom, a za nasilne intimne odnose sa njima pripremio je i specijalnu prostoriju koju je obljepio posterima iz porno časopisa.
Ukoliko bi se opirale, ne bi im davao hranu i isključivao im je i grijanje tokom hladnih ruskih zima. Pored toga, puštanjem gasa bi se s vremena na vrijeme trudio da im ograniči kiseonik kako bi ih držao ošamućenima.
„Imale smo dva kreveta na sprat, spavale smo zajedno. U početku smo po cijele dane ležale tu, plačući zagrljene. Poslije šest mjeseci, počele smo da raspremamo krevet, čistimo, da radimo bilo šta što bi djelovalo kao normalan život, kako ne bismo mislile na ono kroz šta prolazimo“, ispričala je Ekatarina za ruske medije nakon što su ona i Lena spasene u aprilu 2004. godine.
Iako su umirale od straha, nisu gubile vjeru i nadu da će jednog dana neko da ih izbavi odatle ili da će pobeći same.
„Željele smo da vjerujemo da će nas jednom pustiti iako nam je i sam rekao u više navrata: „Zašto bih vas pustio? Mnogo je lakše da vas ubijem“. Ipak, nismo gubile nadu i uvek smo bile spremne i pri sebi imale papirić sa našim podacima i porukom, ako se desi neka prilika da potražimo pomoć“, rekla je Elena i dodala tada da je njihov tamničar bio „bezdušan, ljigav, okrutan i podmukao čovek na čiji smrad nikad nisu mogle da se naviknu“.
Vrijeme su prekrajale tako što su vježbale i pisale pjesme, a sve da sačuvaju razum i ne padnu u očaj. Viktor je polako postajao mekši, pa im je 1. maja 2001. godine donio crno-bijli televizor, a potom i video rekorder.
foto: preentscreen/Youtube
Upravo je time, na neki način, sebi zapečatio sudbino, a djevojkama dao ideju za bjekstvo.
I dok su one tako ushićeno gledale svaki TV sadržaj, kako bi barem malo mislima odlutale od strahota u kojima su se našle, naišle su na emisiju o Sabini Darden, ženi koja je uspjela da pobjegne od svog zlostavljača iz Belgije.
Kako je u tom periodu već počeo i da ih pušta na slobodu u večernjim satima kako bi vježbale, a sve sa idejom da se sprijatelje sa novom djevojkom u komšiluku i namame je da u grotlo pakla u kom su se i same naivno obrele, one su smislile da joj predaju kasetu sa snimljenom video porukom, kako bi je nova komšinica odnijela policiji.
Ovaj plan je, na svu sreću, uspio i 26. aprila 2004. godine policija je došla na vrata Viktora Mohova i izbavila djevojke iz podruma.
Koža im je bila zelena, smrdjele su na buđ, a Lena, koja je tada bila trudna sa trećim Viktorovim djetetom, jedva je mogla da stoji na nogama. Sunce su ugledale prvi put posle skoro četiri godone. Beba, koju je tada nosila, rođena je mrtva, a nikad nije saznala šta je bilo sa preostalo dvoje djece koje je rodila.
„I dok sam bila trudna sa tom djecom, nisam ih posmatrala kao djecu, već kao strane objekte koji su gurnuti u mene. Ne osjećam ništa prema njima“, ispričala je Elena, koja je, ipak, u jednom momentu poželjela da pronađe svoju djecu, ali policija nije uspela u tome.
Lena ni danas ne zna da li je bolje što se tako sve završilo ili bi ipak više voljela da ih je nekad upoznala.
„Znam da bih se gadila te djece, nastale na tako užasan način. A s druge strane, ja sam ih rodila“, bila je iskrena.
Zločinac je bio osuđen na 17 godina radnog logora i dve godine zatvora, a pred sudom se branio izgovorom da je želio da „poboljša natalitet Rusije i napravi mnogo djece“.
foto: preentscreen/Youtube
Iz zatvora je izašao 3. marta 2021. godine, ali sa administratvnim nadozorom sve do 2027. To znači da od 10 uveče do 6 ujutru neće smijeti da napušta svoju kuću, niti da odlazi na mijesta koja se vode kao masovni događaji, kao ni da napusti Skopinski okrug Rjazanske oblasti bez dozvole MUP-a, prenosi Kurir.
BONUS VIDEO:
LENA JE S DRUGARICOM 4 GODINE SVAKODNEVNO ZLOSTAVLJALA U PAKLU 3 METRA ISPOD ZEMLJE Način na koji su pobjegle je za film appeared first on Aloonline.ba.