MIHAELIN DNEVNIK/ ”Šutnja je zlato” ili ipak ne?

Pomislih, moje kolumne će odahnuti od doživljaja ”balkanizma”. But, not. Kao što rekoh u prethodnoj kolumni ovo je neiscrpna tema. Pa, dobro došli u balkanizam, mislim treći dio.

Piše: Mihaela Puletić

”Šuti”. Rečenica koja datira još iz našeg djetinjstva. Dođu gosti, tvoje je da začepiš gubicu i ideš u sobu igrati se. Kad malo porasteš veći, opet isto. Šta ti imaš pričati sa gospođom susjedom.                                       

Kaže moja majčica da je to prije bilo još gore, u vrijeme dok je ona bila dijete. Tako da je ovo vjerovatno malo modificiraniji oblik toga ušutkivanja. Vidite da svaka priča ima svijetliju stranu.                                                                                                                 

Stoji to da dijete od 7,8 godina nema šta sjediti i slušati odrasle priče i komentirati. Ali ne možeš ga učiti da šuti i samo šuti. Mada isto tako ne mogu onih scena na ulici kada dijete koje je tek krenulo u školu počne psovati, ili sa velikom dozom bezobrazluka odgovarati roditelju. Tu nedostaje koja vaspitna.           

Međutim, ovo nije priručnik o odganju djece. Sad ćemo o onom kako smo naučili šutjeti.

Šutiš roditeljima ili starijima kada ti kažu nešto s čime se baš i ne slažeš, iz poštovanja.

Šutiš kolegi kada te uvrijedi jer on baš svaki drugi dan ima naporan dan, umoran je, ne zna gdje će sa sobom i šta priča, ali tebe počasti sa lijepom uvredom, zato ima energije pun rezervoar.

Šutiš prijateljici, prijatelju, partneru jer eto ne bi da se naljuti.

Šutiš svom nadređenom na poslu iako bi nešto trebao reći.

Šutiš u društvu jer su svi pametni, a tebe se smatra glupim.

Šutiš na nepravdu, pravdu, zločin i na dobro djelo.

Šutiš da ne ispadneš bezobrazan i odvratan, iako taj tko te uvrijedio nije mario da istrese bezobrazluk koji skuplja godinama u sebi.

Šutiš jer eto, tako treba. Pa te pecka, vraški svrbi iznutra jer nisi rekao.

Ali se onda sjetiš one ”šutnja je zlato”.

Eh, da je bar zlato, vjerovatno sada ne bih ovo pisala, a ti čitao, nego bi se izležavali negdje na Havajima, nema veze što je korona i što imamo bosanske pasoše. Kada imaš pare sve možeš.

Izreka demontirana.

Sjećate se kada smo u osnovnoj školi iz ne znam kojeg predmeta učili ljudska prava. Jako se dobro sjećam tog naslova iz politike i gospodarstva.

Pravo na govor. Pravo na slobodu.

Ne govori bezobraznim tonom. Tonom punim drskosti. Nitko to ne zaslužuje. Ni tvoj vršnjak, a kamo li stariji. Ali možeš iskazati svoje mišljenje i reći šta se tebi sviđa ili ne.

Da je ovo priručnik kako biti ljubazan i dobar, rekla bih na uvredu odgovori ljubavlju. Ali neću to reći.

Samo ću ti reći sljedeće.

Ne šuti, nego govori. Reci svoje mišljenje, onako iz dubine duše i srca. Odgovori, na svaku uvrijedu i nepravdu. Imaš lijep ton i usne. Počasti ljude time.

A onaj tko smatra da ne treba čuti tvoje mišljenje ili da je tvoje mišljenje bezvrijedno, pa realno ne trebaš ni ti njega.

A sada, doviđentos. I ozbiljno, nemoj više da šutiš i trpiš.                                               

Objavi oglas za posao
MOŽDA VAS ZANIMA
DRUGI UPRAVO ČITAJU