Nebriga prema historijskom naslijeđu Bosne i Hercegovine nije novost. Stećci ugrađeni u temelje šupa, zapušteni stari gradovi, neregularna iskopavanja od “entuzijasta”, promocija pseudonauke su stvari na koje je javnost navikla, ali je nestanak nacionalnog spomenika novo dno.
Erma Ramić-Kunić, doktorica nauka i autorica dvije knjige o Čajničkom evanđelju upozorila je da je nestalo Čajničko evanđelje, jedini rukopis crkvenog karaktera koje se čuvao u Bosni i Hercegovini.
Čajničko evanđelje je nacionalni spomenik i Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika je 2013. godine donijela odluku kako je iznošenje ovog nacionalnog spomenika iz BiH zabranjeno. Evanđelje se čuvalo u Muzeju crkve u Čajniču i u vlasništvu je Srpske pravoslavne crkve.
Dženan Dautović, profesor srednjovjekovne historije kaže kako su evanđelja Crkve bosanske jedini preživjeli pismeni tragovi o djelovanju ove crkvene organizacije na području srednjovjekovne Bosne.
“Riječ je zapravo o klasičnim molitvenim knjigama, identitičnim kao i u drugim konfesijama srednjovjekovnog kršćanstva, ali za koje znamo da pripadaju provincijenciji Crkve bosanske najviše po rukopisu, po mjestu pronalaska, određenim ukrasima i komentraima tj. glosama koje se nalaze pored teksta”, objašnjava Dautović.
Kaže kako su upravo ovi komentari jedan od glavnih uzroka različitih interpretacija učenja Crkve bosanske, a većina se Evanđelja nalazi van Bosne i odnijeta su u 19. stoljeću i ranije. Dautović pojašnjava kako se rukopisi mogu naći u raznim evropskim centrima, u Veneciji je Mletački zbornik, Radoslavljev zbornik je u Rimu, a neki dokumenti se nalaze i u Sankt Petersburgu,
“Samo je jedan od preko 20 primjeraka do sada bio u Bosni, a to je Čajničko evanđelje. Lingvističkim istraživanjima je dokazano i nema sumnje da je pripadalo Crkvi bosanskoj. Sudbina evanđelja nakon nestanka Crkve bosanske 1459. godine i krstjana tamo u 16. stoljeću je da je većina završila u pravoslavnim crkvama. Sadržajno se ne razlikuju od crkvenih knjiga u pravoslavnoj ili katoličkoj crkvi. U pravoslavnoj su upotrebljavane jer su napisane na ćirilici. Imamo mnogo primjera gdje su komentari ili potpisi na evanđeljima brisani i preko njih pisane druge stvari. Danas je moguće utvrditi zapravo njihovo porijeklo”, pojasnio je Dautović.
Dautović kaže da se za Čajničko evanđelje zna da je pripadalo Crkvi bosanskoj jer je pisano na ćirilici i ijekavicom, a ne ekavicom.
Smatra da nestanak nacionalnog spomenika kao što je Čajničko evanđelje govori sve o stanju države i kako se država brine o kulturno-historijskom naslijeđu.
“Čajničko evanđelje je dugo bilo nedostupno većini istraživača i zainteresovanih, jer se nalazilo u samostanu i nije bio dozvoljen pristup. Pored njega u Bosni i Hercegovini se nalaze tri-četiri povelje bosanskih vladara i to je sve od materijala što se nalazilo u Bosni. Ako je informacija tačna da se dopustilo iznošenje van granica Bosne i Hercegovine je još jedan dokaz da se ne vodi računa”, stav je Dautovića.
Dautović podsjeća kako se o većini stvari vezanih za srednji vijek, pa i povelji Kulina bana govori na dan kada je pisana i kada se nađe neki političar da skupi neki poen i na tome ostane.
“Uvijek se vodi priča o ‘vraćanju’ povelje Kulina bana, iako je to zapravo više puta rečeno da to nije bosanski nego dubrovački primjerak. Politika je uvijek bazirana na populizmu i totalna nebriga prema nauci”, zaključuje Dautović.
Šta se desilo i gdje se nalazi Čajničko evanđelje još uvijek nije jasno, ali sama ideja da je moguće da se ne zna gdje se u svakom trenutku nalazi državni nacionalni spomenik pokazuje apsurdnost situacije. Ostaje da se vidi da li će organi vlasti pokrenuti istragu o ovom slučaju.
Klix.ba
