Nikola Šop (rođen 1904.) je hrvatski pjesnik i dramatičar iz Jajca, snažne religiozne tematike, čija su djela europski kritičari uzdignuli među vrhove hrvatske književnosti, dok su u vrijeme komunističke Jugoslavije bila prešućivana ili etiketirana „katoličkim pjesništvom“.

Osobito je fascinirao engleskog pjesnika Wystana Hugha Audena, koji mu između 1965. i 1971. prevodi i objavljuje nekoliko pjesama u uglednom časopisu „Encounter“, a potom započinje pripremati i zbirku, koja ostaje neobjavljena nakon Audenove iznenadne smrti 1973. u Beču.

U svojim djelima Šop se propituje o bitku i vječnome. Upućuje svoje stihove Isusu bez bogobojaznosti, toplom ljudskom neposrednošću, kao prisne poruke bliskom i otvorenom prijatelju, koji s njim dijeli dobro i zlo. Šopov Krist je prije svega čovjek, koji se odriče božanske moći da bi nama bio na raspolaganju, te oplemenio naša srca vlastitom poniznošću i dobrotom.

Šopove pjesničke zbirke “Pjesme siromašnog sina” (1926.), “Isus i moja sjena” (1934.), “Od ranih do kasnih pijetlova” (1939.) i “Za kasnim stolom” (1943.), a ništa manje i čudesna, bajkovita pjesnička proza “Tajanstvena prela” (1943.), unutarnjom profinjenošću religioznog čuvstva, uzdižu se prema svemirskim visinama, koje će nadahnuti njegove zbirke “Kućice u svemiru” (1957.) i “Astralije” (1961.).

U Šopovoj poeziji religioznost je dosegnula kozmičku dimenziju i otkrila svoju estetsku vrijednost. Nije slijedio modernističke inovacije već je uspio ugraditi izvoran i autentičan pjesnički izraz.

Pisao je i kratke proze (zbirka „Tajanstvena prela“) u stilu legendi, predaja i bajki, te dramske tekstove („Vječni preludij“, „Bosanska trilogija“, „Pompejanska balada“). Diplomirao je komparativnu književnost u Beogradu, a potom živio i radio u Zagrebu, kao gimnazijski profesor i suradnik HAZU-a, gdje je, među ostalim, prevodio i s latinskoga.

Umro je u Zagrebu 1982. godine.

 

 

(agencije)

 

Komentari

avatar
  Prati komentare na ovaj članak  
Obavijest o