Drevni jezik oživljava u sadašnjem. Jezik je ono što zadnje umire. Taj drevni jezik, arhaiku, prastanje jezika i čovjeka, Dizdar pretvara u najljepše stihove, koje ispisuje postojanje samo. Otuda postojanost ove knjige, knjiga postojana!
Zato je živa kao narod, kao jezik kojim govori. Pisala ju je Bosna, Bošnjani, svi dobri ljudi ovoga i onoga svijeta. Dok bude zemlje Bosne biće i Kamenog spavača i njenog pjesnika Maka. Njene biblije, proročke knjige, žilišta jezika, koji je u njoj dostigao svoje najviše stanje. A zemlja prerasla u jezik, iz kojeg se rađaju besmrtne riječi. Dok je čitate, osjećate da se riječ svaki put, iznova rađa. Vječito porodilište.
Bosna je u Kamenom spavaču dobila svoju svetu knjigu. Knjiga mrtvih postala je knjiga živih. Postoje knjige koje bi svi rado pisali, ali to može samo jedan. Takva knjiga je Kameni spavač, a mogao ju je napisati samo Mak Dizdar. Jedan napisao, a potpisali svi, prošli i budući. Postoje knjige koje vrve istinama, koje rijetki prepoznaju. Zato je rijetkima dato da prime poruke, da ih prenesu, svima, bez razlike! Kameni spavač je knjiga poruka, koje je Mak primio, i, prenio svim ljudima.
