U Nadbiskupskom ordinarijatu u Sarajevu 1939. započeo je informativni biskupijski postupak za proglašenje blaženim Petra Barbarića, uzorna travničkog sjemeništarca, rodom iz Hercegovine, čiju smo 127. obljetnicu smrti vidjeli kao prigodu prisjetiti se tijeka kanonskog procesa, piše Josipa Miler za Katolički tjednik..
Priča o časnom slugi Božjem Petru Barbariću svjedočanstvo je otpornosti, hrabrosti i snage ljudskog duha. Rođen je 1874. u malom selu Šiljevišta, župa Klobuk, u srcu Hercegovine. Prve godine njegova života obilježene su poteškoćama i borbom koje su ga oblikovale u izvanredna pojedinca kakav je postao. Prevladao je prepreke, prihvatio prilike i ostavio neizbrisiv trag u hrvatskom katoličkom puku, premda mu se danas zavjetuju i muslimani.
Pobožni mladić
Odrastao je u siromaštvu čuvajući stoku, ali je bio izvrstan u školi pokazujući istančan intelekt i odlučnost. Već kao dijete, po uzoru na roditelje, razvio je ljubav prema Presvetom Srcu Isusovu i Gospi te bi u jednoj ruci nosio pastirski štap, a u drugoj krunicu.
Ta ljubav prema svetom pratila ga je i u sjemeništu te je bio uzor kolegama potičući ih na redovito primanje euharistije.
Mjesto gdje je Petar živio u djetinjstvu
Iako mu je bila namjera biti zaređen za dijecezanskog svećenika, nakon školskih duhovnih vježbi poželio je stupiti u Družbu Isusovu što mu se pred smrt i ostvarilo.
Naime, nakon što je promrznuo na školskom izletu 1896. obolio je od tuberkuloze. Ostalo je zapisano da je već u poodmakloj fazi bolesti svom ispovjedniku kazao: „Završio sam devetnicu Sv. Franji Ksaverskom moleći za oporavak, a sutra ću započeti devetnicu Sv. Josipu i moliti za sretnu smrt.“
Iz dana u dan Petar je postajao slabiji, a kako je njegov ispovjednik znao da je htio postati isusovac kad završi fakultet, predložio mu je, ukoliko bi dobio dozvolu, da položi isusovačke zavjete i postane član Družbe Isusove. To se i dogodilo 13. travnja 1897. kada se u prisutnosti svjedoka zavjetovao na siromaštvo, čistoću i poslušnost. Preminuo je dva dana kasnije na Veliki četvrtak, 15. travnja, u 23. godini, a ukopan je dva dana poslije na groblju ponad Travnika.
Skrivanje tijela
S obzirom da je umro na glasu svetosti, informativni biskupijski postupak za njegovo proglašenje blaženim pokrenut je u Nadbiskupskom ordinarijatu u Sarajevu 1939., a kada je završen 1943., dokumentacija je poslana u Rim. Međutim, proces nije mogao biti nastavljen zbog teških poratnih političkih prilika, ali i zbog toga što su komunističke vlasti uklonile Petrovo tijelo kako bi spriječili njegovo štovanje. Naime, Barbarićevi posmrtni ostatci počivali su na travničkom groblju Bojna, a na njegov grob hodočastile su tisuće vjernika, kako kršćana, tako i muslimana. Rijeke hodočasnika smetale su komunističkom režimu te su, kako bi zaustavili masovno okupljanje, grob oskvrnuli, ukrali tijelo i zazidali ga ispod sjemenišne zgrade. Komunisti su čak u narodu proširili lažnu vijest da je tijelo bačeno u Lašvu te da ga ne treba tražiti.
Suvremenik Sv. Male Terezije
Sl. Božji Petar Barbarić suvremenik je Sv. Male Terezije koja je od njega starija samo godinu dana. U istoj životnoj dobi, s 15 godina, odazvali su se svom duhovnom pozivu: Sv. Mala Terezija u karmelski red, a Petar u sjemenište. Bolovali su od iste bolesti tuberkuloze pluća, te su i preminuli iste godine 1897., oboje na glasu svetosti.
Prema Predgovoru pretisku prve biografije iz 1900. autora p. Ante Puntigama, dolaskom demokratskih promjena dio zgrade travničkog sjemeništa i gimnazije vraćen je Vrhbosanskoj nadbiskupiji te je prilikom čišćenja podrumskih prostorija 1998. pronađen lijes s tijelom sl. Božjeg Petra Barbarića koji, kako se strahovalo, nije bio uništen, nego zatrpan i površno ukopan na nepristupačnom mjestu bez oznake.
Dugotrajan proces
Proces je ubrzo ponovno pokrenut te je dovršen 2007. u prostorijama Nadbiskupskog ordinarijata u Sarajevu gdje je 16. veljače, pod predsjedanjem tadašnjeg vrhbosanskog nadbiskupa Vinka kard. Puljića, održana zaključna sjednica Dodatnoga biskupijskog postupka (processus suppletivus) u kauzi beatifikacije sl. Božjega Petra Barbarića. Sudjelovali su članovi Posebnoga crkvenog sudišta imenovani za taj proces: predsjednik suda dr. Pero Pranjić, promicatelj pravde dr. Dražen Kutleša i bilježnik vlč. Anto Dominković, članovi povijesnog povjerenstva u istom procesu mr. Božo Odobašić i mr. Juro Babić, zatim mons. Ivo Tomašević i dr. Zdenko Spajić, te dr. Božidar Nagy, tadašnji vicepostulator koji je u toj službi naslijedio preminulog o. Vladimira Pribanića. Na sjednici je bio nazočan i predstavnik rodbine sl. Božjega Stanko Barbarić.
Tom prigodom istaknuta su imena i zasluge onih koji su do tada radili na kauzi: isusovci p. Antun Puntigam, p. Anđelko Jurić, p. Josip Antolović, p. Vladimir Pribanić i p. Rudolf Brajičić. Posebice je spomenut nekadašnji travnički župnik don Pavo Nikolić koji je zaslužan za oživljavanje štovanja sl. Božjeg Barbarića što se naročito očitovalo u organiziranju svečane proslave 100. obljetnice njegove smrti koja se slavila cijelu godinu 1996./’97., a čija su slavlja svakoga mjeseca predvodili po jedan hrvatski biskup.
Petrov grob u Travniku
Na kraju sjednice spisi procesa predani su kardinalu Puljiću, zapečaćeni i potom upućeni u Rim na Kongregaciju za kauze svetaca, gdje je proces nastavljen.
U srpnju 2012. Generalna postulatura Družbe Isusove koja je vodila i kauzu za Petrovu beatifikaciju predala je Poziciju o njegovim krjepostima. Dokument je sadržavao 968 stranica, a na njegovoj izradi radilo je 10-ak teologa i stručnjaka.
Odobrenje da vatikanska Kongregacija za kauze svetaca objavi dekret o herojskim krjepostima, kojim se potvrđuje da je sluga Božji Petar Barbarić, novak-skolastik Družbe Isusove, posjedovao u herojskom stupnju teološke krjeposti vjeru, ufanje i ljubav prema Bogu i bližnjemu, kao i stožerne krjeposti: razboritost, pravednost, umjerenost i jakost i njima pridružene krjeposti, potpisao je 18. ožujka 2015. papa Franjo. Time je određeno da će se od tada do beatifikacije Petar nazivati venerabilis časni sluga Božji.
Živo svjedočanstvo
Jedan od doprinosa njegovoj beatifikaciji je objavljivanje prvog životopisa iz 1900. koga je tri godine nakon Petrove smrti napisao njegov profesor i odgojitelj, travnički isusovac austrijskog podrijetla p. Ante Puntigam. Vrijednosti toga djela svjedoči činjenica da je ubrzo nakon izdavanja na hrvatskom jeziku prevedeno najprije na njemački, a zatim i na talijanski, slovenski, mađarski i češki.
Molitva za proglašenje blaženim
Gospodine Isuse Kriste, udostoji se proslaviti svojega vjernog slugu Petra i daj da po njegovu uzoru sve više ljubimo Tvoje Presveto Srce i vjerno Ti služimo u čistoći tijela i duše.
Nebeska Kraljice i Majko naša Marijo, izmoli svojim svemogućim zagovorom od Boga da Tvoje odabrano dijete bude uskoro uzvišeno na čast oltara.
Sveti Josipe, zaštitniče Hrvatske, moli za Petrovu beatifikaciju. Amen.
Biografija je duboko dojmila čitatelje te se u jednom trenutku o Petrovu životu znalo više u zemljama Europe, nego u njegovoj domovini. Brojni su katolički domovi i institucije imali njegovu fotografiju, a zanimljivo je da je ovo djelo pročitao i posljednji austrougarski i hrvatski car Karlo Habsburški kojeg je u listopadu 2004. sveti papa Ivan Pavao II. proglasio blaženim.
Utjecaj ovoga mladića koji je preminuo na glasu svetosti vidljiv je i kroz nadahnuće brojim mladićima koji su, oduševljeni njegovom biografijom, odlučili odgovoriti na duhovni poziv.
Čudesno ozdravljenje
Ono što itekako doprinosi u procesu proglašenja blaženim i svetim (ili drugim riječima: što je uvjet) jesu čudesna ozdravljenja i pomoći koje su zabilježene, a naknadno budu i potvrđene. Iako zasad nijedno čudo u slučaju sluge Božjeg Barbarića nije potvrđeno, brojna su svjedočanstva o tomu kako je po njegovu zagovoru netko dobio posao, ostavio porok i poboljšao život, stupio u brak i sl. Zanimljivo je spomenuti kako je do kraja 1945. registrirano više od 1 600 primljenih uslišanja.
Jedno od čuda koje je izabrano u procesu beatifikacije dogodilo se 1970-ih u Splitu kada je majka petogodišnjeg dječaka oboljelog od cerebralne paralize zamolila za pomoć u molitvi isusovce sa splitskog Manuša. Nedugo nakon toga u crkvi Presvetog Srca Isusova organizirani su molitveni susreti obitelji, redovnika i novaka, a p. Josip Kukuljan predložio je da se za ozdravljenje mole Petru Barbariću. Molitva im je bila uslišana te se dječak, do tada potpuno oduzet i bez mogućnosti govora, počeo oporavljati, a u crkvi je i prohodao. Liječnici su kasnije pretragama utvrdili da je nestala atrofija i da se mozak oporavio, a za to nisu imali znanstveno objašnjenje.I danas se brojni vjernici diljem svijeta utječu zagovoru dičnog travničkog sjemeništarca čiji je uzoran život mnogima inspiracija, ali i primjer kako živjeti po Kristovu nauku i služiti drugima ljubavlju i suosjećanjem. Iako je i ovaj proces beatifikacije, poput brojnih drugih, izrazito dug te ne možemo znati kad će biti okončan, preostaje moliti da Hercegovina dobije svog prvog blaženika koji ju na duhovni način još više povezuje s Bosnom.
centralna.ba
