Tačno je 16 godina (28.april 2004.god.) kako je zauvjek sa nogometne scene otišao sjajni igrač, kapiten, ljudeskara Mirsad HIBIĆ.
Bilo je to u njegovoj rodnoj Zenici, na najljepšem nogometnom „hramu“ u BiH, na stadionu „ Bilino Polje“ na kome je počeo svoju impozantnu, sjajnu i blistavu karijeru, a kasnije dobacio visoko, visoko do „neba“ preko Hajduka, Seville, do „Atletik“ Madrida u kome je „zadužio“ i dugo nosio kapitensku traku.
Piše: Rešad MAMELA
Taj datum sigurno će ostati vječno u sjećanju našem izvanrednom kapitenu Hibiću, ali i brojnim ljubiteljima nogometa koji su došli iz cijele BiH, da posljednji put uživo pogledaju našeg majstora HIBU na travnjaku i pozdrave ga aplauzom, za sve ono što je pružio u svojih 36 nastupa za reprezentaciju BiH.
U prijateljskom meču koji je mahsuz organizovan u njegovoj Zenici, njemu u čast povodom oproštaja od najdražeg dresa, protivnik nam je bila selekcija Finske koja je u svojim redovima imala par odličnih nogometaša: Litmanen, Jeremenko, Johansson, Kolkka, Kaveni, a koje je u Zenicu doveo selektor Antti Muurinen.
Kontra njega naš selektor Blaž Slišković je osim standardnih reprezentativaca: Bolić, Salihamidžić, Barbarez, Baljić, Spahić priliku dao i novim imenima: Šimić, Crnogorac, Avdukić, Grlić.
Poštovani čitatelji, vaš novinar vršio je radio prenos sa ovog meča, i svo vrijeme bio je sa našim igračima i stručnim štabom prije, za vrijeme meča i poslije susreta.
Raspoloženje u našem taboru bilo je podijeljeno, radovali su se igrači novom meču i prilici da nastave kontinuitet dobrih igara i rezultata, ali istovremeno i tužni što se od njih oprašta njihov, do tada najuspješniji naš kapiten, saigrač koga su svi poštovali i voljeli.
Hiba je svima njima bio više od kapitena, bio je u svakom trenutku tu da stane iza svih njih i „zaštiti“ ih od novinara, navijača, trenera. Jer Hibić je bio veliki igrač, ali još veći insan, ljudeskara koji je plijenio svojom igrom za nogometne „udžbenike“ ali i svojom dobrotom, ljudskošću, toplinom.
Ispračen je ovacijama cijelog gledališta
Meč je krenuo, igralo se na sredini travnjaka, početno ispitivanje snaga prvih 5 minuta igre a onda je došao 6 minut, šesti je namjerno izabran, zbog broja dresa koji je s ponosom i čašću nosio dugi niz godina u dresu naše selekcije.
U tom trenutku, koji najteže pada svakom sportašu kada se oprašta od najdražeg dresa, od navijača, prijatelja, saigrača sudac Emil Božinovski iz Makedonije zaustavlja igru- Mirsad Hibić predaje kapitensku traku još jednom sjajnom igraču i velikom čovjeku Sergeju Barbarezu i napušta travnjak, a umjesto njega ulazi Saša Papac.
Dok ide pored travnjaka baca lopte i dresove navijačima koji su svi na nogama i pravim ovacijama i skandiranjem- HIBA majstore, HIBA majstore, Hiba majstore ispračaju ga u svlačionicu.
U tim trenucima uživo u mikrofon vašeg novinara rekao nam je sljedeće: ”Ovo je težak dan za mene. Opraštam se od najdražeg dresa za koji sam “ginuo“ u svakom susretu.
Ponosan sam što sam sa svojim saigračima donosio mnogo puta radost u domove našeg naroda. Veliko hvala svim navijačima koji su i danas došli u ogromnom broju da uveličaju ovaj moj oproštaj od reprezentacije. Teško mi je, ali jednostavno morao sam donijeti ovakvu odluku.
Tek mi je 31 godina, mogao sam još bar 2,3 godine igrati na vrhunskom nivou, ali ovako sam odlučio zbog bolesti moje majke sa kojom želim da budem u svakom trenutku i da sve učinim da je izliječim.”
Inače sam susret je prošao bez nekih večih šansi na obje strane. U našoj selekciji bilo je pokušaja da se ugroze vratari Finske preko Bešlije, Grujića, Barbareza, Bolića ali sve je završilo bez realizacije, dok su gosti imali šansu preko Johanssona koji je prevario Spahića, izašao sam pred naša vrata, ali je golman Goran Brašnić sjajno reagovao i spasio našu mrežu.
Gol odluke pao je u finišu meča, u 88 minuti kada je Musić sjajno centrirao sa lijeve strane, a Zvjezdan Misimović glavom sa 4,5 metara prebacio golmana Kavena i donio pobjedu našoj reprezentaciji od 1:0.
Ima još igrača koji su zaslužili oproštajnu utakmicu
Po zavšetku meča vaš novinar je otišao sa Hibićem i trenerom golmana Nedžadom Kuruzovićem u jedan mali kafić u sklopu stadiona na osvježenje. Nije želio nigdje da ide, iako su ga zvali sa brojnih strana u eksluzivne restorane, i da pravi „spektakl od tog svog zadnjeg nastupa u dresu repke.
Kao i uvjek, skroman, odmjeren rekao nam je, između ostalog i sljedeće:
”Nije sve ovo trebalo raditi samo radi mene. Sigurno da ima još dosta dobrih igrača koji su zaslužili oproštajnu utakmicu. Nadam se da će ljudi iz saveza to na vrijeme skontati i napraviti takvo nešto slično večerašnjem meču. Ima tu igrača koji su od prvog dana sa reprezentacijom i mnogi od njih bili izloženi brojnim neprijatnostima zbog nastupa za našu reprezentaciju.”
Karijera za respekt i poštovanje
U svojoj briljantnoj karijeri nastupao je za Čelik gdje počeo igrati, zatim Hajduk iz Splita, potom španske poznate ligaše, Sevilla gdje proveo 4 godine, da bi 2000 godine zaigrao za čuveni „Atletico“ Madrid, a gdje je zbog svoje izuzetne igre, borbenosti, htijenja ponio kapitensku traku i postao ljubimac frenetičnih navijača ovog poznatog kluba.
Zbog bolesti majke sporazumno je prekinuo ugovor sa ovim timom, odrekao se velike sume novca i vratio se u Zenicu da bude uz majku.
