-“Dedo, kako ti pokazuješ ljubav neni?” upitao sam dedu.
-“Ljubav se ne pokazuje, sinko moj! Ljubav se dokazuje! Svaki dan joj pomognem da pređe kućni prag. Taj trenutak uvijek sa radošću dočekam, radujem se.
Voljeti nekog, zbog njega je blagodat. Voljeti nju, moja je sudbina. Dugo sam sanjao to, da pređe moj kućni prag. Svaki dan da nam počinje zajedno, svaka noć da nas zatekne zajedno. Bilo je to prije šezdeset godina, kada smo jedno drugom rekli:”DA”. Bili smo mladi, jaki, hitri, zaljubljeni. Sve je prošlo osim zaljubljenosti. Nismo više mladi, sada smo u onim godinama kada je jedna noga u grobu. Nismo više jaki, nit’ hitri ali sve je to život, sve je to prolazno. Ostali smo zaljubljeni, zauvijek, neprolazno i neprocjenjivo. Svjesni smo svega, svašta smo predeverali, svašta postigli, nešto izgubili ali smo uvijek bili sretni, zadovoljni i zajedno. Djecu na selamet izveli, školovali, unučadi dobili, za to smo živjeli. Naša sloga, poštovanje, iskren odnos je bogatstvo naše. Imati din Islama, iskrenog životnog saputnika, hairli djecu to vam je bogatstvo najveće. Jedno drugom posjećujemo pažnju, pijemo kahvu, svakom trenu se radujemo. Jer volimo se, volimo iskreno. Godine prilaze, strast prolazi, život prolazi, ljubav ostaje. Ako Bog da zdravlja, još godina zajedno da budemo i da nas spoji u Džennetu zajedno, ako Bog da.
I svaki put kada ove ispucale i umorne ruke pomognu njoj, da pređe kućni prag. Osjećam se kao kada je prvi put prešla. Nekad joj kažem: “Bujrum mlada”, a ona me pogleda i kaže: “De ‘,de ‘ samo me ljuti”. A ne zna ona da u mojim očima nije jedan dan ostarila. A to što godine idu, neka idu. Oči ne stare!
Autor teksta: Semir Krnjić
