Sigurno ste svi gledali film “Ovo malo duše”, a jeste li primijetili koja sedalinka svira u pozadini popularne scene u ovom filmu…
Muzika i film oduvijek su činili nerazdvojan umjetnički par koji se međusobno nadopunjavao, inspirirao te, u konačnici, zajedno stvorio neka od najljepših i najvažnijih filmskih djela.
Još su od prvih filmskih kadrova pokretne slike jednostavno žudjele za muzičkom podlogom, pa su filmski radnici pokušavali na sve načine spojiti ove dvije, tada tehnički nespojive umjetnosti. Npr. u periodu nijemog filma, filmska muzika nastajala je uživo, u salama kina, gdje su pijanisti pokušavali “uhvatiti” ritam koji prati radnju ili dočarava atmosferu s filmskog platna.
Muzika je s vremenom postala jedno od najvažnijih stilskih izražajnih sredstava pojedinih filmskih autora i neodvojiv segment sadržaja, strukture i forme filmskog djela. Međutim, u historiji kinematografije teško je pronaći primjer u kojem se muzika u toj mjeri sjedinila s pokretnim slikama kao što je to slučaj u bh. filmu.
Naravno, riječ je o izvornoj narodnoj pjesmi – sevdalinci, kao neizostavnim dijelom bh. kulture, tradicije i same stvarnosti. Ipak, najsnažniju i gotovo neraskidivu vezu sevdalinka je ostvarila s bh. filmom, s vremenom postajući njegova najreprezentativnija stilska odrednica.U
U filmu Ademira Kenovića Ovo malo duše (1986), također u sceni smještenoj u kafani, u kojoj sevdalinka Negdje u daljine Radeta Jovanovića, koju je proslavila neponovljiva izvedba Safeta Isovića, opisuje “ljubavne jade” mladog Nihada (Davor Janjić). Nakon što je oženio djevojku koju ne voli, a ona za kojom žudi nastavila se školovati u “dalekoj” Tuzli, Nihad utjehu pokušava naći u “prvom kafanskom iskustvu”, dok su stihovi:
“Negdje u daljine pogled mi se gubi, / nekog u daljini moje srce ljubi, / prolazi mi mladost i u čežnji vene, /
daleko si, draga, daleko od mene”, zapravo priča njegovog života.
