Znaš, stranče… Bosna ima jednu ljubav, što se opisat’ ne da. Prvi stih je Esed, a drugi Mahira…
I svakog dana ponosna, pred dunjalukom cijelim, i dušom svojom zahvalna pred Uzvišenim na ovoj ljubavi i svakom tvom novom osmijehu, da ništa više poželjela ne bih. Ovim riječima opisane su fotografije Eseda i Mahire Ahmiš, napravljene u Sarajevu.
Priča je to o divnim ljudima, hrabrosti, požrtvovanosti, borbi, volji, vjeri, sreći, a ponajviše snazi žene. Ovo je priča koja bi trebala biti lekcija svima, piše Azra.
Porodica Ahmiš iz Vogošće, personifikacija je svega onoga kakav bi svijet trebao biti, a najviše personifikacija ljubavi, dostojanstva i onih stvari koje život znače.
Kada se Mahira prije 12 godina udala za Eseda ni slutila nije šta će se na njena tek stasala pleća svaliti. Esed je samo godinu nakon vjenčanja teško obolio od multiple skleroze i ubrzo ostao prikovan za invalidska kolica. Osim o njemu, kojem je posvetila cijeli život, nosajući ga na rukama, pazeći ga, liječeći, na svaki način olakšavajući mu teške bolesničke muke, Mahira podjednako skrbi i o njihovih dvoje zlatne djece, kćerki Sumejji i sinu Imranu.
No, sve je lakše uz dobre ljude. Mahira to neumorno ponavlja na društvenim mrežama, gdje svakodnevno objavljuje crtice iz života porodice Ahmiš. Tako je prije nekoliko mjeseci objavila i da su im dobročinitelji nabavili kućni lift pa barem više ne mora Eseda nosati uz stepenice – niz stepenice. Prije toga, dobrotvori su ih poslali na Hadždž, a prošle sedmice nepoznati ljudi uplatili su im put u Istanbul.
Nedavno su se vratili iz grada na Bosforu. Ne znaju ko im je poklonio ovo nezaboravno putovanje, ali su istinski zahvalni. Uživali su i oni koji su ih u Istanbulu imali priliku sresti. Opisala je taj detalj na Facebooku Mahira Ahmiš.
– Sjedimo u restoranu, večeramo. Ja Eseda hranim, držim mu glavu i bodrim ga da guta i tako, ono naš svaki stanardan dan… Standarno, Esed ne može dobro da guta, pa nešto mi improvizujemo, helem, dok smo se tako malo smijali, malo “borili” sa hranom, nismo znali da nas armija Turaka i Turkinja sa strane posmatra. Saznasmo tek na kraju, kad smo završili, jer je uslijedio toliki aplauz da smo se postidjeli. “Ej vallah, ej vallah”; “Masallah”; “Allahu ekber!”, bili su neki od uzvika! Jedan od njih priđe i veli, onako napola bosanski tuc-muc: “Vi ste sigurno iz Bosne! Treba Bosna da se Vama ponosi, jer mi se ponosimo!” E onda smo počeli cmizdriti. Eto svijete, poslali ste nas s “obrazom” u goste – napisala je Mahira na društvenim mrežama, u svojevrsnom dnevniku koji je slikama i videosnimcima vodila iz Istanbula.
