Prošli smo kroz ”bolesti” modernog doba, pri tome ne mislim na koronu. Zatim stereotipe balkanzima. A sada želim da pričam o nečemu malo dubljem, piše u svom novom tekstu kolumnistica Mihaela Puletić na tntkids.tv
Jedna moja čitateljica i dobra prijateljica mi je rekla kako voli moje tekstove jer su za svakoga. Pa mi je kazala: ”Ako ga čita netko tko je malo previše hiperaktivan, stat će na loptu. Ako ga čita netko tko je tužan i blago depresivan, popravit će mu raspoloženje.”
Piše: Mihaela Puletić
Baš njen komentar mi je dao inspiraciju za ovo što vam sada želim reći. Već sam u jednom tekstu pisala o snovima i ciljevima, te da zaista sve možemo kad želimo, hoćemo i kada imamo podršku onih najbitnijih. Ukoliko nisi pročitao taj tekst, brzo na pretraživač na našem tntportalu i kucaj: ”Mihaelin dnevnik – Tko ti brani da ostvariš svoje snove ?” Reklamiraj se sama, kad’ neće nitko drugi.
Koliko puta ste od kada ste progovorili rekli neku svoju želju, cilj i san. Znamo da to još počinje od malih nogu, kada kao mali kažemo kako želimo kada narastemo biti pilot, učiteljica, nogometaš, pjevačica. Već kada dođemo u neku dob srednje škole te naše želje postanu realnije. Na primjer, želim biti kandidat za općinsko vijeće i visit na banderi. Šalim se, naravno.
Tada kao srednjoškolci već znamo što nakon srednje. Završimo faks ili ne. Zaposlimo se, nismo zadovoljni, tražimo drugi posao. I tako u krug, dok krugu ne dođe kraj. I dolazimo do zaključka da živimo jedan začarani krug sve dok se kružnica ne opiše do kraja.
Ipak, stojim iza toga da trebamo raditi na tome da ispunimo svoje snove i zacrtane ciljeve. Da napustimo posao koji nas ne čini zadovoljnim i zaposlimo se na drugom mjestu. Da odbacimo sve ono što nas čini nesretnima. Od svog hobija da napravimo posao. Da napredujemo. Ali smo zaboravili na nešto drugo. Zaboravili smo na ciljeve koji su možda i bitniji od tih koji se tiču naših zaposlenja, hobija i slično. Nećemo vječno moći raditi, doći ćemo u onaj period kada ćemo ispunjavati križaljke, posjećivati djecu i unuke i čekati mirovinu 5-og u mjesecu. Tada ćemo rezultat našeg rada, ambicija ili nerada vidjeti baš tog 5-og u mjesecu. A onda ćeš osjetiti neku prazninu i pitati se koji si to cilj zaboravio ispuniti. Koji si to cilj zaboravio zacrtati. Cilj da budeš dobra osoba. Da imaš dobru unutrašnjost. Ne dobar želudac već srce i dušu.
Nije čovjek znanje, stručna sprema, večera u luksuznom restoranu ili livača 25-og u mjesecu.
Nije čovjek markirana odjeća, cipele od prave kože, najnoviji iphone, profil od milion pratioca na Instagramu.
Nije čovjek ništa površno, materijalno.
Nekad davno sam učila, čovjek je misaono, društveno, duhovno, socialno i biološko biće.
Ja ipak imam malu dopunu te definicije.
Cijelu kolumnu Mihaele Puletić pročitajte na tntkids.tv
