Hej, hej.
Pa, nismo se dugo čitali. Iskreno, bila sam zauzeta pisanjem jednog meni vrlo bitnog teksta, koji će biti objavljen na jedan bitan datum nama državljanima Bosne i Hercegovine. I da, to nije 15.11. već negi drugi dan ovog mjeseca.
A ja sam se morala malo izreklamirati.
Piše: Mihaela Pulešić
Također, bila sam zauzeta ubjeđivanjem sebe da živim u 21. vijeku. Iskreno, jedva sam se ubijedila. Bila sam kao oni likovi iz fantastičnih filmova koji putuju u prošlost. Tako sam se osjećala ove nedjelje, nisam bila sigurna jesam li u 2020-oj godini ili tamo nekoj 700-toj,nego sam ostala zbunjena i razmišljala u kojem vremenu živim.
Naime, desilo se to u crkvi, na nedjeljnoj misi. Molim ove koji drže predavanja o skupovima u vrijeme korone da bijes ispoljavaju negdje drugdje, držala sam distancu i veću od 2 m i na kraju krajeva došla se tu moliti Bogu, a ne ljubiti nekome potiljak, tako da sam tu distancu držala i prije korone. Hvala. Nema na čemu. Da se mi vratimo na taj nemili događaj koji je moje postojanje lansirao u rimsko doba. U crkvu ulaze tri pripadnika romske populacije (to nema veze s rimskim dobom), sasvim uredni. Ulaze u crkvu, mirno sudjeluju u molitvi sasvim poštujući sve obrede. Kada je svećenik rekao ”Pružite mir srcem jedni drugima” because it’s corona time, ta tri Roma su kimnuli glavom ljudima u njihovoj blizini, uključujući i mene. Meni je to bilo tako simpatično i kulturno. Naravno, bila je tu u blizini jedna divna gospođa sa tek svježe isfeniranom kosom, jako lijepo dotjerana. Cijelo vrijeme se okretala, gunđala sebi u bradu, a iz ušiju joj se dimilo i iznad glave nastao oblačić u kojim piše ”Šta će Cigani u crkvi?” . Ja ih neću nazivati Ciganima, već Romima, a ljudi poput isfenirane gospođe su za mene, ma neću vrijeđati nikoga.
Cijeli tekst Mihaele Puletić pročitajte na tntkids.ba