Pročitajte kako se desio pad srednjovjekovne bosanske drzave, tekst autora Mustafe Imamovića.
Još u posljednjoj deceniji Tvrtkove vladavine, u doba najvećeg uspona bosanske države, postavljeni su temelji moći trima velikim vlastelinskim rodovima: knezovima Hrvatinić ima, Hranićima Kosačama i Radinovićima Pavlovićima.
Uz njih je postojao još jedan broj velmoža, ali ne tolike moći, snage i uticaja na bosansku politiku. Najmoćniji među njima bio je Hrvoje Vukčić Hrvatinić, kojemu je kralj Tvrtko 1380. dodijelio titulu velikog bosanskog vojvode, darujući mu pri tome, pored toga što je već imao velike posjede u Donjim Krajima, tri sela u župi Lašva, uz izričitu potvrdu da mu se darovani posjedi ne mogu oduzeti ni u slučaju nevjere.
Hrvoje je čvrsto držao gradove Ključ na Sani, Hlivno sa istoimenom župom, Kotor-Varoš u župi Zemljanik i Jajce, gdje mu je uglavnom bilo sjedište.
veliki bosanski knez
Pored Hrvoja, u isto vrijeme izdiže se “veliki bosanski knez” Sandalj Hranić Kosača, sin vojvode Vlatka Vukovića, koji je na prostoru od Pive do Ustiprače na Drini držao nekoliko župa, među kojima su posebno značajne bile Drina, sa gradom Fočom i Goraždem, kao izvorna baština Hranića Kosača.
Knez Pavao Radinović, kasnije Pavlović, držao je područje u slivu rijeke Prače. Sjedište mu je bilo u Borču kod Rogatice, a držao je i gradove prema Drini – Pavlovac sa trgovištem Pračom, te Rogaticu, Višegrad i Dobrun.
Srednja i sitna vlastela više je zavisila od ovih krupnih vlastelinskih rodova nego od samog vladara. Ti krupni velikaši pristajali su uz vladara sve dok se nisu dovoljno osilili da su svoje velike feudalne baštine I posjede mogli zapravo pretvoriti u samostalne državice.
Oni su na svojim posjedima uzurpirali jednako sve prihode od zemlje I od regalnih i drugih prava i priho da (rudnici, carine, novac itd.) koji su rasli razvojem robnonovčanog prometa, a koji su, po definiciji, pripadali isključivo vla daru.
Oni su, radi vlastitih interesa, srušili ideju “pravne države” u srednjovjekovnom smislu riječi, koju su bosanski vladari, od banova Borića i Kulina do kralja Tvrtka I, uporno nastojali izgraditi i očuvati.
Bosanski su vladari i prije uspostavljanja dinastije Kotromanića čuvali formalno-pravni kontinuitet i autoritet bosanske države, priznavajuć i svojim prethodnicima legitimitet i primajui na sebe njihove dugove, kako bi u međunarodnim odnosima održali vjerodostojnost Bosne.
Pripadnici spomenuta tri visoka vlastelinska roda srušili su sve te napore, rušeći na prvom mjestu autoritet kraljevske vlasti. Oni su na bosanskom državnom saboru (stanku) odlučivali o promjenama na prijestolju. Po svojoj volji postavljali su i smjenjivali bosanske kraljeve.
Tako ni Tvrtko I, mada je bio najmoćniji bosanski vladar, nije uspio osigurati prijestolje svom sinu, kasnijem kralju Tvrtku II. Voljom velike vlastele na bosanskom prijestolju poslije Tvrtkove smrti našao se njegov rođak, kralj Stjepan Dabiša.
Od tada su osioni velikaši odbacivali od sebe bosansku krunu “kao truhlu jabuku”, krvavo se otimajući između sebe oko imanja i gradova, što su koristili i Ugarska i Turci-Osmanlije.
Ugarska i osmanska država borile su se u posljednjoj deceniji XIV st. za uticaj i prevlast u Bosni, što je samo pogodovalo jačanju i razvijanju feudalnih partikularizama.
Kada je Sigismund Luksemburški, kao pobjednik u borbi za ugarsko prijestolje, primio 1387. krunu sv. Stjepana, cijelim pojasom južno od Drave gospodarili su njegovi protivnici.
Hrvatska vlastela
Hrvatska vlastela stalno je u zemlji održavala stanje pobune protiv budimskog dvora, u upornom nastojanju da tamo dovede Ladislava Napuljskog.
U tome je imala podršku Tvrtka I i srpskog kneza Lazara. Knez Lazar je pred Kosovsku bitku odustao od tog neformalnog saveza i izmirio se sa kraljem Sigismundom, kako bi se osigurao barem sa sjevera.
Tvrtkov nasljednik, kralj Stjepan Dabiš a, bio je pod nejasnim okolnostima primoran da ugovorom u Đakovu 1393. prizna Sigismu ndovu vlast. Sljedeće, 1394. godine, Sigismund je savladao i otpor hrvatske vlastele, pa se kralj Dabiša morao odreći Dalmacije i Hrvatske.
Nakon toga, Sigismund je počeo ubrzano okupljati oko sebe dojučerašnje protivnike, pripremajući veliki križarski pohod protiv Turaka-Osmanlija. U sklopu tih događaja krupna vlastela uklonila je Stjepana Dabišu i za novog bosanskog kralja 1395. postavila Stjepana Ostoju.
Sigismund Luksemburški vodio je, na čelu kršćanskih snaga, dva pohoda protiv Osmanlija. Prvo je, braneći svog vazala, vojvodu Vlaške, pobjedio osmanske snage na Rovinama 1395. godine.
Tu su, boreći se na strain sultanove vojske, kao njegovi vazali, poginuli Marko Kraljević i Konstantin Dejanović, nakon čega su njihove oblasti pripojene osmanskoj državi, kao ohridski I ćustendilski sandžak.
Sljedeće godine Sigismund je po Ugarskoj, Francuskoj, Njemačkoj, Poljskoj i drugim evropskim zemljama prikupio vojsku od oko 60.000 ritera, s namjerom da jednim križarskim pohodom oslobodi Evropu od osmanske opasnosti.
Velika križarska vojska krenula je u ljeto 1396. iz Budima i ubrzo opkolila Nikopolj, grad na Dunavu u sjevernoj Bugarskoj.
Opsjednutoj osmanskoj posadi u Nikopolju u pomoć je pošao lično sultan Bajezit I i na čelu brojne vojske, sastavljene od anadolskih i rumelijskih Turaka i njegovih balkanskih vazala, među kojima je bio i knez Stefan Lazarević, koji su ga, “ako ne i s voljom, a ono po nuždi”, pratili u svim pohodima i bitkama.
Do odlučujuće bitke došlo je 25. IX 1396, u kojoj je Bajezit nanio poguban poraz elitnoj križarskoj vojsci. Nakon te pobjede, Osmanlije su odmah zauzele Vidin, prešle Dunav i u jednom naletu vojnički prodrli u Srijem i u dio Slavonije.
Nikopoljskom bitkom Osmanlije su konačno učvrstile svoju vlast u Bugarskoj, Tesaliji i Makedoniji. Kako su pojedini osmanski vazali umirali ili ginuli, kao Marko Kraljević na Rovinama, sultan je njihove zemlje odmah pretvarao u sandžake i konačno ih pripajao svome carstvu.
Tako je poslije Nikopoljske bitke i Vidinska Bugarska pretvorena u Vidinski sandžak, glavno uporište i polaznu tačku za osmanske upade i prodore u Vlašku, Ugarsku i sjevernu Srbiju. Pobjedom kod Nikopolja pred Osmanlijama je bio otvoren put za veliki napad na zemlje ugarske krune.
Iznenada je, međutim, došlo do skoro polu stoljetnog zastoja u osmanskim osvajanjima. Dok su Osmanlije ratovale po Balkanu, u srednjoj Aziji su Mongoli, pod vođstvom Timur- Lenka (Tamerlana), osnovali veliku državu sa sjedištem u Samarkandu.
Timur je, uz podršku mnogih seldžučkih emira koji su bili nezadovoljni centralističkom osmanskom politikom, provalio u Anadoliju, na čelu ogromne vojske od 80.000 ljudi.
On je 28. VII 1402, kod Ankare, na terenu koji je bio vrlo povoljan za djelovanje brze mongolske konjice, nametnuo bitku dvostruko slabijim osmanskim snagama, koje je vodio sultan Bajezit I.
Osmanski poraz
Bitka je završena teškim osmanskim porazom, kojom prilikom je zarobljen i sam sultan Bajezit I. Među vazalima u osmanskoj vojsci bio je i Stefan Lazarević, sa odredom od oko pet hiljada vojnika.
U zarobljeništvu je sultan Bajezit I izvršio samoubistvo, otrovom koji je, sakriven u prstenu, stalno nosio u svojim pohodima i bitkama. Njegovi sinovi, Mehmed, Sulejman, Isa i Musa počeli su borbu za očevo naslijeđe. Bajezitov poraz i građanski rat, koji je uslijedio u osmanskoj državi u razdoblju 1402-1413, odmah su iskoristili seldžučki emiri da se osamostale.
Bizant je povratio Solun, Stefan Lazarević se, pod zvanjem despota, koje mu je dao bizantski car, zapravo osamostalio, a Mlečani su porazili Osmanlije na Galipolju.
Tako su, neočekivano, Bajezitov poraz i građanski rat među njegovim sinovima dali priliku balkanskim i srednjoevropskim državama da predahnu i da se vrate vlastitim sukobima i unutrašnjim razmiricama. Poslije teškog poraza kod Nikopolja, kralj Sigismund nije više ni pomišljao na rat protiv Osmanlija.
Okrenuo se uglavnom zapadu, s namjerom da zagospodari Češkom i Njemačkom i tako u srednjoj Evropi osnuje zajednicu država pod jednom dinastijom.
U tome je uspio pa je 1411. krunisan za rimskog, odnosno njemačkog cara. Poslije toga Sigismund je svu svoju snagu posvetio okončanju raskola u katoličkoj crkvi, izazvanog pokretom češkog vjerskog reformatora Jana Husa, čije je učenje, usmjereno protiv službene crkvene hijerarhije i njenih svjetovnih povlastica, imalo dodira sa Crkvom bosanskom. Rimska kurija I papa osudili su 1410.
Husa kao heretika i izopćili ga iz crkvene zajednice. Zalaganjem Sigismunda, kao vladara Svetog rimskog carstva germanske narodnosti, sazvan je 1414, u njemačkom gradu Konstanci (Konstanz), XVI katolički koncil. I Jan Hus je pozvan na koncil da iznese svoja gledišta, uz obećanja da mu se neće ništa desiti.
Koncil je osudio Husovo učenje kao herezu. Uprkos obećanjima, Hus je zatvoren i 6. VII 1415. spaljen na lomači kao heretik. Nakon toga, počeli su dugotrajni husitski ratovi, okončani pobjedom nad Husovim sljedbenicima tek 1436, samo godinu dana prije Sigismundove smrti.
Sigismund morao predati balkan
Zauzet vjerskim problemima katoličke crkve i njemačke prevlasti nad Češkom, Sigismund se morao pomiriti sa gubicima na balkanskom području.
Prvo je izgubio dalmatinske gradove i otoke. Hrvatska velikaška opozicija nije odustajala od namjere da na ugarsko-hrvatsko prijestolje dovede napuljskog kralja Ladislava Anžujskog. Na poziv hrvatskih velikaša, Ladislav Napuljski je 1403. došao u Zadar, gdje se okrunio za ugarskog i hrvatskog kralja.
U dinastičkim borbama oko ugarske krune, veliki bosanski vojvoda Hrvoje Hrvatinić se priklonio hrvatskim velikašima i njihovom kandidatu, napuljskom kralju Ladislavu. Vojvoda Hrvoje, skupa sa bosanskim kraljem Ostojom i uz veliku pratnju, došao je jula 1403. u Zadar na svečanost krunisanja kralja Ladislava.
Kralj Ladislav je tom prilikom imenovao Hrvoja hercegom splitskim, koji je od tada ustvari vladao u zapadnoj Bosni, dalmatinskoj Hrvatskoj i zapadnom dijelu Huma. Hrvojeva moć toliko je narasla da se njegova volja morala u Bosni uvijek uvažavati.
Prema dubrovačkim izvorima, Hrvoje se ponašao kao stvarni kralj Bosne. Herceg Hrvoje je 1404, uz podršku ostale vlastele, svrgnuo kralja Ostoju, zbog njegovih prijateljskih odnosa sa Ugarskom i Dubrovnikom, te na prijestolje doveo Tvrtka II Tvrtkovića.
Tako je Tvrtko II sjeo na bosansko prijestolje tek trinaest godina poslije smrti svoga slavnog oca, Tvrtka I Kotromanića. Ladislav Napuljski nije bio u stanju da se u Ugarskoj ozbiljno suprotstavi Sigismundu Luksemburškom.
Njegove pristalice u Hrvatskoj i Slavoniji kralj Sigismund je skršio uz pomoć moćne porodice celjskih grofova, koji su vladali Savinjskom dolinom i Štajerskom. Oni su mu inače pružali podršku u njegovoj evropskoj politici. Nesposoban da sam ostvari pretenzije na ugarsko prijestolje, Ladislav Napuljski je 1409. prodao Mlečanima svoja prava na Dalmaciju i njene gradove.
To je Sigismundu, uz sve ostalo, samo navuklo dugotrajne su kobe sa Venecijom. U svojoj borbi protiv husitskih heretika, Sigismund nije zaboravljao ni one bosanske. Bosna se ponovno našla na meti stalnih ugarskih napada, ne samo usljed svoje crkve nego i usljed politike hercega Hrvoja, koji je u Ugarskoj smatran za glavnog Sigismundovog protivnika.
Svi ti napadi Sigismundove vojske više su izazvali stradanje naroda po Bosni, nego što su osigurali ugarske pozicije.
Da bi riješio to pitanje i osigurao zaleđe s juga za provođenje svojih evropskih planova, Sigismund je 1408. uputio snažnu križarsku vojsku u Bosnu, koja je kod usorskog grada Dobora, na lijevoj obali Bosne kod Modriče, nanijela težak poraz Bošnjacima.
Prema savremenim izvještajima, kralj Sigismund je poslije bitke “po običaju mača” dao poubijati “buntovnike oba spola, ljude, djecu i starce iz svih krajeva Bosne”. Veći broj vlastele to kom bitke je zarobljen i pogubljen u samomgradu Doboru.
RUŠENJE BOSANSKIH GRADOVA
Istovremeno su, po kraljevom naređenju, mnogi bosanski gradovi i trgovi “u ništa pretvoreni”. Ovaj poraz još više je razjedinio bosansku vlastelu, uzdrmao do tada svemoćnog hercega Hrvoja i pokolebao ga u njegovoj protivugarskoj politici.
Pod utiskom ugarske pobjede, Hrvoje se izmirio sa kraljem Sigismundom i priznao katoličku vjeru. Slijedeće, 1409. godine, vlastela je svrgla kralja Tvrtka II i vratila na prijestolje prougarski nastrojenog kralja Ostoju. To Sigismundu nije bilo dovoljno pa je 1409. Ponovno s uspjehom ratovao, uglavnom po istočnoj Bosni.
Sigismund je tada oblasti Usoru i Soli stavio pod svoju neposrednu kraljevsku vlast i tako ih izdvojio iz Bosanske kraljevine. Istovremeno je, 1411. godine, predao grad Srebrenicu s okolnim rudnicima na upravu i korištenje srpskom despotu Stefanu Lazareviću.
Odatle vjerovatno potiče podatak Stefanovog biografa Konstantina Filozofa da su stanovnici bosanskog grada Srebrenice “svi jeresi bogomilske”. Kada je tako učvrstio svoj položaj, Sigismund je odlučio da skrši hercega Hrvoja, i dalje najmoćnijeg i najuticajnijeg velmože u Bosni.
Prvo mu je 1413. oduzeo otoke Brač i Hvar i nagovorio dalmatinske gradove da mu odreknu vlast. Potom mu je oduzeo Sansku župu i predao je knezovima Babonićima Blagajskim.
Sve je to navelo hercega Hrvoja da se sa jednim brojem druge bosanske vlastele obrati za pomoć Turcima-Osmanlijama, me đu kojima je u međuvremenu okončan građanski rat.
U jedanaestogodišnjoj borbi četverice sinova sultana Bajezita I za njegovo naslijeđe, pobijedio je najstariji među braćom, sultan Mehmed I.
On je u odlučujućem okršaju savladao jedinog preostalog suparnika, svog najmlađeg brata Musu (navodno zvanog Kesedžija: po turskim riječima yol i kesici, u prevodu “put” i “onaj koji siječe”, u značenju drumski razbojnik). Presudna bitka iz među dvojice Bajezitovih sinova odigrala se 5. VII 1413.
Na blatnom polju (turski Çumurlu) kod Samokova, južno od Sofije, na rijeci Isker (Iskr) u podnožju planine Vitoše. Mehmed je smatran za zastupnika feudalnog reda i poretka, pa je imao punu podršku svih anadolskih i rumelijskih sandžakbegova i drugih velikaša.
Na suprot tome, Musa je vodio janjičare, razne sufijske elemente i općenito niže društvene slojeve osmanskog društva.
Nije odatle slučajno da su u njihovu završnu bitku na Mehmedovu stranu prišli kralj Sigismund, despot Stefan Lazarević i njegov sestrić Đurađ Branković, te bosanski vojvoda Sandalj Hranić. Sigismund, despot Stefan i Sandalj Hranić poslali su vojsku, ali su se uzdržali od ličnog učešća u boju.
Komanda nad cjelokupnom kršćanskom vojskom u Mehmedovom taboru povjerena je Đurđu Brankoviću, koji je uz Stefana Lazarevića, kao najkrupniji feudalac Srbije – formalno davao legimititet vojnopolitič kom uplitanju kršćanskih feudalaca u obračun između dva osmanska princa.
Da su feudalci solidarni, bez obzira na vjeru i narodnost, kada su im klasni interesi u pitanju, pokazuje upravo dramatični uzvik Đurađa Brankovića “izdadosmo svoje”, koji mu se, prema njegovim biografima, spontano oteo u jednom trenutku bitke, kada su Musini odredi suzbili kršćanske trupe.
U toku bitke Musa je ostao bez ruke. Uhvaćen je pri bijegu i zadavljen. Leš mu je donesen pred Mehmeda, a onda je otpremljen u Bursu, gdje su u to vrijeme ukopavani svi osmanski sultani i prinčevi.
Poslije bitke sultan Mehmed I je, po staroosmanskom hroničaru Nešriju, prvo utvrdio granice i završio neke druge državne poslove, a onda se uputio u tadašnju prijestolnicu Edirne, gdje je 31. VII 1413. svečano ustoličen na vladarsko prijestolje.
Kao vladar ponovno ujedinjene osmanske države, sultan Mehmed I bio je spreman za dalje širenje i obnovu Carstva. S tim u vezi, prihvatio je 1414. poziv hercega Hrvoja da mu pruži pomoć u ratu protiv ugarskog kralja.
Tako je osmanska vojska upala u Bosnu u ljeto 1414. godine. Već tada su kralj Ostoja i veliki vojvoda Sandalj bili prisiljeni obavezati se na plaćanje danka sultanu.
Ugarska prijetnja posljednji put je ujedinila cijelu Bosnu u jednodušnom otporu kralju Sigismundu i njegovim križarima. Čak su se veliki vojvoda bosanski Sandalj Hranić i herceg Hrvoje međusobno izmirili. Složnim otporom cijele Bosne, koji je predvodio herceg Hrvoje, te uz odlučujuću pomoć Osmanlija, Sigismundova je vojska u julu 1415. poražena kod Doboja.
Taj savez sa Osmanlijama označio je put postepenom, ali trajnom osmanskom prodoru u Bosnu. Od tada se Osmanlije javljaju kao stalni činilac u međuvelikaškim razračunima i previranjima u Bosni te njihovim ratovima sa susjednim državama.
nemoć bosanski vladara
Smrću hercega Hrvoja 1416. slabi u Bosni uticaj Hrvatinića, a jačaju moć i vlast velikog vojvode Sandalja Hranića Kosače i kneza Pavla Radinović a te njihovih rodova. U tim godinama, vlast bosanskog kralja, kao nosioca državnog suvereniteta I simbola njene cjeline, nije se skoro ni osjećala.
Bosanski vladari nemoćno gledaju kako ih krupna vlastela lišava njihovih zakonskih prava i priho – da. U zemlji i njenim među narodnim odnosima zavladala je opća pravna nesigurnost.
Gazili su se stari ugovori bosanskih kraljeva sa Dubrovnikom i drugim primo-rskim gradovima, čiji su trgovci skoro svakodnevno pljačkani. Vlastela krivotvori i kuje strani, posebno dubrovački novac, te otima posjede na prostoru Dubrovnika i Dalmacije.
Dubrovčani se nastoje osigurati tako što povelje o slobodnoj trgovini, umjesto sa bosanskim kraljem, zaključuju izravno sa pojedinim velmožama. Razmirice među bosanskom vlastelom surovo su i bezobzirno razrješavane.
Nakon pobjede nad Sigismundovom vojskom, Radinovići (Pavlovići) su uz pomoć Osmanlija opustošili posjede svog glavnog suparnika, vojvode Sandalja Hranića, ali su od tada postali stvarni osmanski vazali i sultanovi kletvenici.
S druge strane, uz pomoć Sandalja Hranića, ubijen je Pavle Radinović, čime su počela teška i stalna neprijateljstva između Kosača i Pav lovih sinova, kneza Petra i vojvode Radoslava Pavlovića. U toj stalnoj borbi Sandalj Hranić je 1418. i sam priznao vrhovnu vlast sultana.
Nakon toga vojvoda skopskog krajišta Ishakbeg, dotadašnji zastupnik Pavlovića, ubio je 1420. kneza Petra Pavlovića i počeo aktivno pomagati vojvodu Sandalja. Nakon kratkotrajne vladavine sina kralja Ostoje, Stjepana Ostojića (1418-1421), na prijestolje je, uz ugarsku podršku, po drugi put došao Tvrtko II Tvrtković.
Druga vladavina Tvrtka II
S obzirom na opće rasulo u zemlji i sve bližu osmansku opasnost, njegova druga vladavina trajala je začuđujuće dugo, sve do 1443. godine.
Druga vladavina Tvrtka II obilježena je određenim privrednim rastom, obnovom i usponom gradova te razvojem domaćeg gradskog stanovništva, što je uglavnom bio rezultat širenja i jačanja franjevačkog i općenito katoličkog uticaja.
S druge strane, to razdoblje obilježeno je izrazitom političkom nestabilnošću, u kojoj se Tvrtko održavao možda samo zahvaljujući činjenici da je stalno bio u procjepu između svoje vlastele, Ugara i Osmanlija.
U takvim prilikama Tvrtko II često, osim po kraljevskoj tituli, nije bio vladar, nego samo jedan među vlastelom. Po svojoj stvarnoj vlasti bio je slabiji od druge krupne vlastele.
On često nije bio više ni prvi među jednakim (primus inter pares). U tim nesigurnim prilikama, Tvrtko II je 1427. Zaključio ugovor da, ukoliko on umre bez muških potomaka, bosanska kruna pređe na njegove rođake, grofove celjske, s kojima je još njegov otac Tvrtko I uspostavio porodične veze.
Politički, Tvrtko II se držao manevrirajući između vlastele, Ugarske i Osmanlija. Uglavnom se oslanjao na Ugarsku, u varljivoj nadi da će tako obuzdati i poništiti osmansku opasnost. Međutim, već 1428. bio je prisiljen otpočeti plaćanje danka sultanu.
Bez obzira na to, Osmanlije su ubrzo isturile protiv njega Radivoja Ostojića, sina bivšeg kralja Ostoje, kao svog pretedenta na bosansku vladarsku stolicu. Pojedini velikaši su radi svojih probitaka ulazili u ratove sa okolnim državama.
Tako je vojvoda Radoslav Pavlović, nakon što je 1426. prodao Dubrovčanima polovinu Konavla, pokušao to kasnije silom povratiti, pa je 1430. zaratio sa Dubrovnikom. Pozvao je u pomoć Osmanlije, a služeći se raznim spletkama uvukao je 1432. godine Bosnu u rat sa srpskom despotovinom.
U ratu se vojvoda Radoslav pokazao vrlo prepredenim i nepouzdanim saveznikom. Smatrajući da su Osmanlije već stvarni gospodari u Bosni, srpski despot Đurađ Branković pregovarao je 1432. sa Sandaljem Hranićem da zajednički kupe od sultana Tvrtkovu kraljevinu.
Da bi se zaštitio, Tvrtko II je 1435. bio prisiljen primiti dvostruko vazalstvo, prema ugarskom kralju i prema sultanu, kojemu se obavezao plaćati go dišnji danak u iznosu od 25.000 dukata.
Da bi od vlastele sačuvao svoj vladarski položaj, Tvrtko II je, nakon smrti svoga zaštitnika, kralja Sigismunda, priznao 1437. Vrhovnu vlast sultana.
Nedovoljno jak da sam brani samo stalnost Bosne, Tvrtko II je 1441. ponudio Mlečanima da preuzmu vlast nad njegovom kraljevinom. U toj su se kraljevini, međutim, Osmanlije već osjećale stvarnim gospodarima.
Sultan Murat II izdao je 1441-42. pismo kojim Dubrovčanima jamči slobodnu trgovinu u zemljama pod njegovom vlašću, među kojima se izričito spominje Bosna. Tvrtkove vladarske muke i poniženja prekraćeni su njegovom smrću 1443. godine.
U vezi sa nasljedstvom bosanske krune postavilo se pitanje ostvarivanja Tvrtkovog ugovora sa celjskim grofovima. Vlastela je, sa vojvodom Sandaljem Hranićem na čelu, još za Tvrtkova života izražavala otvoreno nezadovoljstvo idejom da celjski grofovi preuzmu bosansku krunu.
Bosanska vlastela dovela je na prijestolje do tada skoro nepoznatog Tvrtkovog rođaka, Stjepana Tomaša, sina bivšeg kralja Stjepana Ostoje. On je u trenutku stupanja na prijestolje 1443. bio pripadnik Crkve bosanske.
Svoj u početku nesiguran položaj kralj Tomaš je učvrstio uz pomoć ugarskog kraljevskog namjesnika, erdeljskog vojvode Jánosa Hunyadija (Janko Hunjadi, u narodnoj pjesmi Sibinjanin Janko), u to doba vodeće ličnosti u borbi protiv Osmanlija na Balkanu i u Podunavlju.
KRALJ Stjepan Tomaš
Učvršćenju položaja kralja Stjepana Tomaša prvih godina njegove vladavine pogodovale su tadašnje međunarodne i unutrašnje okolnosti.
Početkom četrdesetih godina XIV st. zajedničkim naporima ugarsko-hrvatskog kralja Vladislava, er deljskog vojvode Jánosa Hu nyadija i srpskog despota Đurađa Brankovića, privremeno je zaustavljeno dalje osmansko napredovanje prema zapadu i sjeveru.
Istovremeno, albanski knez Gjergj Kastriota (Skender-beg) odmetnuo se od sultana i 1443. dočepao Kruje (Krujë), tvrđave sjeverno od Tirane, od koje je učinio središte otpora osmanskom osvajanju sjeverne Albanije.
János Hunyadi uspješno je razbio prvu osmansku opsadu Beograda 1440-41, a zatim je 1442. porazio Osmanlije kod svog stolnog grada Sibinja u Erdelju (Transilvaniji).
Zajednička ugarsko-srpska vojska od oko 40.000 ratnika, pod komandom Jánosa Hunyadija I despota Đurađa Brankovića, nanijela je 2. I 1444. na planini Kunovici, istočno od Niša, težak poraz osmanskim snagama pod zapovjedništvom rumelijskog beglerbega Kasim-paše.
Ohrabren time, kralj Stjepan Tomaš je krenuo u akciju i maja 1444. istisnuo Osmanlije iz Srebrenice, a zatim iz zapadnog Huma njihovog vazala, Sandaljevog nasljednika, vojvodu Stjepana Vukčića Kosaču.
To su sigurno bili najveći uspjesi kralja Stjepana Tomaša, koje nije bitno u tom trenutku poremetio ni poraz Jánosa Hunyadija, ni pogibija poljsko-ugarskog kralja Ladislava III, 10. IX 1444, u boju sa Osmanlijama kod Varne.
Da bi u zemlji učvrstio svoj položaj, kralj Stjepan Tomaš je 1445. prešao na katolicizam, nakon čega mu je rimski papa formalno priznao kraljevsku krunu.
Tako ojačan, kralj se 1446. izmirio sa vojvodom Stjepanom Vukčićem Kosačom i oženio se njegovom kćerkom Katarinom, koja je udajom također primila katoličku vjeru.
Kralja su podržali nakrupniji među vlastelom, knezovi Pavlović i, knezovi Kovačevići (Dinjičići) i Vojsalići, nasljednici hercega Hrvoja u Donjim Krajima.
Time nije bio neposredno doveden u pitanje položaj Crkve bosanske, koja je u prvim godinama vladavine kralja Stjepana Tomaša zadržala svoj značaj i uticaj. U augustu 1446. okupila se u Vranduku na vijećanje “sva Bosna”, uključujući i dida Miloja.
Kralj Stjepan Tomaš je tom prilikom izdao povelju sinovima vojvode Ivaniša Dragišića, uz obećanje da im se “poklon i vjera neće dotle poreći dok im se krivica ne bi dokazala didom i Crkvom bosanskom i dobrim Bošnjanima”.
Istovremeno je u jednom pismu, u ljeto 1447, papa Nikola V sa žaljenjem tvrdio da je Petar Vojsalić iz Donjih Kraja “jedini katolik među bosans – kom feudalnom gospodom koji je sačuvao neokrnjenu svetu katoličku vjeru”. U isto vrijeme kada i kralj Tomaš, primljen je u okrilje katoličke crkve i njegov saveznik, vojvoda Ivaniš Pavlović. On je, međutim, ubrzo otpao od “prave vjere”.
Katoličanstvo su također primili vojvoda Sladoje Semković sa braćom i vojvoda Petar Klašić sa sinom. Bez obzira na cjelokupno teško stanje u zemlji, a posebno na stalnu osmansku prijetnju, Bosna nije, ni uz sva nastojanja katoličke crkve, pokazivala neku naročitu želju da se otvori prema Rimu, odnosno Evropi.
Bosna tako nije poslala svoje predstavnike na Bazelski koncil (1431- 1449), koji je sazvan radi ujedinjenja istočne sa zapadnom crkvom i izmirenja sa češkim husitima. Koncil je na inicijativu dubrovačkog domini kanca Ivana Stojkovića raspravljao i o bosanskim krst janima, ali bez njihovog predstavnika.
Najkrupniji bosanski velikaši su, zavisno od okolnosti i političkih potreba, često “imali” po dvije, pa i tri vjere. Slika i prilika takvih velikaša bili su vojvoda Sandalj Hranić i njegov nasljednik herceg Stjepan Vukčić Kosača.
Vojvoda Sandalj je istovremeno, zavisno od prilika, bio i krstjanin i pravosla vni. Herceg Stjepan je iz političkih razloga poštivao i štitio pravoslavlje. Njemu su istovremeno, prema zabilješkama Pija II, kao “svome drugu u nevjeri” prebjegli mnogi bosanski “manihejci” kada ih je kralj Tomaš počeo progoniti.
Uz sve to, on se od 1439. povremeno obra ćao papi sa porukom da želi primiti katoličanstvo. Papa Eugen IV je 1451. objavio da je hercega Stjepana primio “u milost katoličke crkve kao dobrog vjernika”. Iste godine herceg je napao katolički Dubrovnik pa ga je papa posebnom bulom izopćio iz crkve.
Kralj Stjepan Tomaš je iz državnih razloga uspio spriječiti objavljivanje ove bule. Izgleda da jedino Dubrovčani nisu imali iluzija o vjerskoj pripadnosti hercega Stjepana, koga su dosljedno smatrali za “perfidnog patarena”. Na dvoru hercega Stjepana služili su kao njegovi savjetnici pripadnici sve tri vjere.
To je na prvom mjestu bio gost Radin, a zatim mitropolit David, kao poglavar pravoslavne crkve u Humskoj zemlji. Među bliskim hercegovim savjetnicima bio je i “počteni vitez” Pribislav Vukotić, koji se priklonio katoličanstvu.
Isto kao hercegu Stjepanu, tako je i njegovim sinovima Vladislavu i Vlatku bilo teško odrediti pravu vjersku pripadnost.
Mada je načelno smatran pravoslavnim, Vladislav je 1454. išao na hodočašće u Loreto, poznato katoličko svetište na italijanskoj obali Jadrana, južno od Ankone. Loreto je, međutim, hodočastio 1480. i zetski knez Ivan Crnojević.
Vlatko je, kao posljednji gospodar Hercegovine, nastojao -slično svome ocu – održavati neku vrstu vjerske ravnoteže, uvjeravajući povremeno preko svojih izaslanika papu o svom “najboljem raspoloženju” prema katoličkoj vjeri i Svetoj stolici.
franjevci u bosni
Franjevci, koji su u međuvremenu veoma ojačali i učvrstili svoj položaj u Bosni, tužili su kralja Tomaša rimskoj kuriji da je, bez obzira što je lično prihvatio katolicizam, zadržao dobre I bliske odnose sa Crkvom bosanskom i njenim starješinama.
Papa je odmah uzvratio i zatražio od kralja da “mrsku manihejsku herezu” iskorijeni “mačem, ognjem i smrću”. U suprotnom, bit će smatran saučesnikom njihova “nevjerstva”.
Papa je ista upozorenja uputio vojvodama Stjepanu Kosači i Ivanišu Pavloviću. Pritisci Rima oslabili su kraljev položaj i u zemlji su se pojedini velikaši ponovno odvojili od kralja. U času nove osmanske provale u Bosnu, marta 1448, zemlja je bila skoro sasvim razjedinjena.
Vojvoda Stjepan Kosača a odmah je obnovio svoje veze sa Osmanlijama. Kralj se tako, ostavljen od najmoćnijeg bosanskog velikaša, našao usamljen. Osim toga, još od 1444. bio je u sukobu sa despotom Đurđem Brankovićem oko Srebrenice.
Osmanlije su tokom pohoda 1448. konačno zauzele tvrđavu Hodidjed sa Vrhbosnom, u čijoj su blizini podigle svoj tabor sa sjedištem vojvode Zapadnih strana, odakle su vršili dalje prodore prema sjeverozapadu i jugu bosanske države.
Kralj se mogao osloniti jedino na Hunjadija, koji se i sam našao u nezavidnom položaju, nakon poraza od Osmanlija na Kosovu 1448.
U međusobnim pregovorima 1449. Hunjadi je u prisustvu papskog izaslanika obećao podršku kralju Tomašu, ukoliko povede odlučnu borbu protiv heretika. Nemajući drugog izbora, kralj Tomaš je tokom 1450. započeo do tada neviđen progon bosanskih krstjana.
Pred prijetnjom potpunog iskorjenjivanja, brojne pristalice Crkve bosanske, zajedno sa svojim starješinama, otišle su pod zaštitu Osmanlija ili u Hercegovinu, gdje im je, ne obazirući se na papske prigovore, herceg Stjepan pružio utočište.
posljednja decenija bosanskog kraljevstva
Posljednja decenija života Bosanskog kraljevstva započela je zapravo 29. V 1453, kada je sultan Mehmed II Fatih, na čelu svoje brojne vojske, na juriš osvojio Carigrad, čime je konačno srušio Bizant i spojio azijske i evropske dijelove Carstva.
Nakon toga, konačno je zauzeta cijela Srbija južno od Zapadne Morave. Despotovina je tada, 1455. godine, nepovratno ostala bez Novog Brda, koje je sa svojim rudnikom i trgovinom bilo osnova njene finansijske moći.
Novo Brdo se održalo i u vrijeme kada su Osmanlije 1439. prvi put zauzele Smederevo, koje je vješti despot Đurađ uspio kasnije povratiti.
Osmanlije su 1456. bezuspješno opsjedale Smederevo i Beograd, kojom prilikom je od kuge umro u Gardošu (Zemun) Janoš Hunjadi, branilac Beograda i tadašnji vrlo uporni i neumorni borac protiv Turaka – Osmanlija. U Bosni se osjećala stalna opasnost od novog odlučnog osmanskog napada.
Kralj Stjepan Tomaš je poslije Hunjadijeve smrti uzaludno pokušavao osigurati podršku na zapadu.
U jednom pismu mletačkoj vladi kralj Tomaš se žalio da ga sultan stalno ucjenjuje. Sultan više nije zadovoljan samo znatnim svotama novca koje mu se daju “na veliku štetu našu i naših podanika”, nego traži četiri grada, kako bi “lakše mogao zaposjesti ostatak našeg kraljevstva“.
Za samo četiri godine kralj Tomaš je, kako je 1457. rekao papskom izaslaniku, isplatio Osmanlijama 160.000 dukata, ali su mu oni i dalje prijetili. Na kraljeva upozorenja da “nikada nije bila tolika potreba za odbranom i otporom”, niko se na zapadu nije odazivao.
Ugarska, kao njegov glavni saveznik, bila je zauzeta svojim unutrašnjim političkim previranjima. Mlečani su gledali svoje privredne interese pa su zabranili da se u dijelu Dalmacije pod njihovom vlašću prikupljaju prihodi za bosansku vojsku.
Osim praznih obećanja i neke načelne podrške, ni papa nije mogao ništa djelotvorno učiniti. Kralju Tomašu tako nije ništa drugo preostalo nego da se 1458. sporazumije sa Osmanlijama I obnovi plaćanje danka u novcu. U međuvremenu je 1456. umro despot Đurađ Branković, koji je, bez obzira na sukobe sa kraljem Tomašom oko Srebrenice, štitio Bosnu sa istoka.
Đurađa je naslijedio njegov sin Lazar, koji je umro već 1458. godine. Njega je naslijedio njegov mlađi, slijepi brat Stefan Branković, koji je odmah napustio Srbiju i otišao u Italiju, gdje je umro 1476. godine. Kralj Tomaš je u tim dramatičnim godinama nastojao ostvariti čvršći savez sa srpskom despotovinom.
Tako je, uz ugarsko odobrenje, 21. III 1459. obavljeno vjenčanje bosanskog prjestolonasljednika Stjepana Tomaševića sa kćerkom pokojnog despota Lazara Brankovića. Na osmanskom dvoru je taj čin shvaćen kao pokušaj ostvarenja personalne unije između Bosanskog kraljevstva i srpske države, koja je pravno postojala još od Tvrtkovog krunisanja nemanjićkom krunom 1377. godine. Zato je sultan
Mehmed Fatih odmah uzvratio i već u ljeto 1459, bez velikog napora i otpora, zauzeo Smederevo, čime je konačno dokrajčena srpska srednjovjekovna država.
Da se ta država, čija je historija povezana sa Bosnom, održala još 70 godina nakon Kosovske bitke, čak uz određeni privredni napredak, treba zahvaliti činjenici da je osmansku državu, nakon Ankarske bitke 1402, potresao težak građanski rat.
Pored toga, možda je bila presudna uloga despota Đurađa Brankovića, koji je 1426. naslijedio svog ujaka Stefana Lazarevića. On je dalekovido procijenio da će buduće središte srpske države, umjesto na jugu, biti na Dunavu.
Upravo je despot Đurađ u razdoblju 1428-1430. podigao na Dunavu svoju prijestolnicu Smederevo, kao najveću i najprostraniju grad-tvrđavu na slavenskom dijelu Balkana. Na jednoj od 25 gradskih kula nalazi se natpis izrađen crvenom opekom da je grad dovršio u ljeto 1430. “V Hrista Boga blagoverni despot Đurađ gospodar Srbljem i Pomorju zetskom”.
Vjerovatno je, imajući u vidu u kakvim je teškim okolnostima držao Srbiju, u “registru evropskih država” prve polovine XV st. Lajos Thallóczy ocijenio da je despot Đurađ Branković bio jedan od “najvećih diplomata svih vremena” i “najgenijalniji državnik srpskog naroda”.
Sve to ipak nije moglo otkloniti propast i nestanak Srbije kao države i geopolitičke cjeline za naredna četiri stoljeća.
Bosna je, nasuprot tome, u tom vremenu nestajala kao država, ali se kao geopolitički pojam i kulturno-politička cjelina neprekidno održavala. Osmanlije su odmah po zauzeću Smedereva i rušenju srpske despotovine nastavile redovno upadati u Bosnu i prodirati prema njenim sjeverozapadnim granicama.
kralj nije zapovijedao više nikome
Pri tome nisu štedile ni zemlju prepredenog hercega Stjepana Kosače, koji je stalno lavirao između Osmanlija, bosanskog kralja, Venecije i Dubrovnika, beskrupulozno mijenjajući svaki čas svoj politički pravac, samo s jednim ciljem – da se sam održi, vjerujući pri tome da je u stanju prevariti sviju redom.
On je tako sve više pojačavao podvojenost između “kraljeve zemlje” ili Bosne u užem smislu i “humske zemlje” ili Hercegovine, kojom je kao oblašću bosanske države ustvari vladao.
Ratovao je sam sa Dubrovnikom. Politički se držao Osmanlija, dok je kralj Tomaš nastojao svojoj državi naći oslonac u Ugarskoj. Možda u bolje strane njegova vladanja spada to da je širom pružao utočište pripadnicima Crkve bosanske, koji su se sklanjali pod njegovu zaštitu pred progonima kralja Tomaša.
Nakon pada Srpske despotovine, herceg Stjepan se počeo polahko približavati bosanskom kralju, posebno kada su Osmanlije 18. XI 1459. zapalile na njegovom teritoriju manastir Mileševu i uznemirili cijelu oblast do dubrovačke granice.
Pred potpuno jasnom osmanskom namjerom da se nakon zauzeća Smedereva riješi i pitanje Bosanskog kraljevstva, herceg Stjepan se izmirio sa Tomaševim nasljednikom, posljednjim bosanskim kraljem Stjepanom Tomaševićem, koji je preuzeo prijestolje nakon očeve smrti 1461. godine.
Kralj Stjepan Tomašević čini očajničke napore da rimskog papu, Veneciju i ostale činioce i zemlje kršćanskog svijeta zainteresira za sudbinu Bosne.
U tom očajničkom i dirljivom naporu, obraćajući se papi Piu II, kralj Stjepan Tomašević piše da je “kao dijete kršten i učio latinsku knjigu, da tvrdo opslužuje katoličku vjeru, te da se ne plaši čega se otac bojao”.
To jasno pokazuje da se njegov otac, kralj Tomaš, i pored progona heretika, koje je preduzeo 1450, zapravo plašio Crkve bosanske, što samo po sebi govori o njenom uticaju i snazi sve do posljednjih godina državne samostalnosti srednjovjekovne Bosne.
Uz sve to, kralj Stjepan Tomašević je preko svojih poslanika upozorio papu da bosanski seljaci (“prostota”) masovno prilaze Turcima, koji im nude slobodu i zaštitu od njihove vlastele. Uprkos tome, Rim mu nije mogao ili nije htio djelotvorno pomoći.
Papa mu je jedino, kao neku vrstu moralnog priznanja i podrške, poslao putem svog izaslanika kraljevsku krunu, kojom se Stjepan Tomašević svečano okrunio u Crkvi Sv. Marije u Jajcu, s jeseni 1461. godine.
Ohrabren tim činom, kralj se 1462. obratio odlučnom ugarskom kralju Matiji Korvinu, sinu Janka Hunjadija, koji mu je obećao pomoć.
Zauzvrat, kralj Stjepan Tomašević je priznao vrhovnu ugarsku vlast i 9. VI 1462. otkazao sultanu dalje plaćanje danka. To je bio gubitni;ki i pogibeljan čin. Kralj Stjepan Tomašević je još uvijek “okićen golemom Tvrtkovom titulom”, uobražavao da “zapovida slugam kraljevstva mi, voevodam, knezovom, županom, e vinikom, vsakoga stanja ludem”. U stvarnosti, kralj nije zapovijedao više nikome.
