Danas gladovanje u svijetu izaziva toliku radoznalost kad je u pitanju liječenje pretilosti i dijabetesa da ga je nemoguće zaobići u blogu koji je posvećen dijabetičarima. I velika Američka asocijacija dijabetičara dobila je toliko upita da su se morali osvrnuti na gladovanje. Gladovanje se u njihovom izvještaju, doduše, nije najbolje provelo.
Meni je najzanimljiviji pobornik i teoretičar gladovanja doktor Jason Fung koji je napisao odličnu knjigu o dijabetesu „The Diabetes Code“. Pomalo je neobično da teorija i praksa gladovanja dolazi na samom kraju Fungove knjige, kao jedno poglavlje. Pravo pitanje koje mi se nametnulo jest – zašto? Možda zato što je gladovanje jednostavno gladovanje i nema se što puno reći? Ili se ipak radi o suvremenom znanstvenom konceptu koji je prepoznao da gladovanje aktivira hormone i enzime te čisti organizam na najprirodniji mogući način?
Fung zagovara programirano gladovanje uz dijetu s visokim udjelom masti i vrlo malim udjelom ugljikohidrata. Tvrdi kako je gladovanje najbolja moguća prirodna terapija za preokret dijabetesa jer zaustavlja unos šećera i sagorijeva višak šećera koji preostane u organizmu; superiornija je, kaže, stoga u odnosu na druge dijete, pa i one kombinirane s vježbanjem.
Objasnio je Fung da se tradicionalni planovi prehrane za dijabetičare baziraju na smanjivanju kalorijskog unosa do razine koji izaziva energetski deficit pacijenta 500-750 kcal dnevno. To kontroliranje kalorijskog unosa, tvrdi Fung, u većini slučajeva ne funkcionira, pogotovo jer se najčešće provodi kroz niz 4-6 malih obroka dnevno. Istraživanje na debelim ljudima, koji su na taj način pokušavali smršaviti, pokazalo je kako je strategija niskog kalorijskog unosa s puno malih obroka neučinkovita – bila je uspješna kod jednog od 210 muškaraca i jedne od 124 pretile žene. To je zbog toga što smanjivanje kalorija uz često hranjenje jako pobuđuje glad, upozorava Fung. Zvuči logično. Gladovanje je, tvrdi, bolje!
