Mostarska arhitekstica i univerzitetska profesorica učestvovala je u obnovi Starog mosta, ali se živo sjeća i dana njegovog rušenja.

“S Mostom smo odrastali, nije to bio sam spomenik na koji smo odlazili jednom godišnje na neki praznik. Na njemu smo prohodali, dogovarali prve “randese”, uživali u njegovoj silueti u sitne noćne sate… I onda jednog dana neko odluči da uništi naš osjećaj za ljepotu i sklad, uništi naša sjećanja, historiju i budućnost. Bila sam u Pragu kada je srušen, sjećam se emocije koja je bila toliko intenzivna i trajala je dugo s različitim intenzitetima – ali pamtim je najviše po tutnjanju moga srca koje je pokušavala da nadjača vijesti koje nisam htjela čuti. Stanje šoka i tu buku pulsa u ušima je zamjenio osjećaj nemoći i neizmjerne tuge, koji su opet prerasli u ljutnju”, kazala je za klix

Prisjeća se kako je još 1991. godine počela studirati arhitekturu, ali u glavi imala viziju da ću u budućnosti projektovati savremene i tehnološki napredne objekte.
“Rušenje Starog mosta i ta moja ljutnja su me kroz studij okrenuli u drugom pravcu. Počela sam izučavati arhitektonsko naslijeđe, iskoristila sam činjenicu da studiram u Pragu, gradu spomeniku, vjerovatno jednom od najboljih primjera kako kao laici ili profesionalci treba da se prema spomenicima ponašamo. Za razlku od nas, opšta kultura Česima nalaže da imaju osnovna znanja o historiji arhitekture, pogotovo u njihovim gradovima, pa su samim tim intenzivno uključeni u sva dešavanja – bilo da se radi o obnovi ili nekim modernim intervencijama. Nisu ignorantni kao mi, sve ih se tiče i riješeni su da svijet naprave boljim barem u svojoj ulici”, kaže Popovac.

Nakon povratka iz Praga Maja kreće s manjim rekonstrukcijama većinom u susjedstvu Starog mosta.

“Kada sam dobila posao u firmi ER-BU koja je izvodila radove – moj san je postao java. Posao sam dobila vjerovatno jer se ta moja ljubav, pomalo opsesija – vratiti Most u najboljem svjetlu, bila toliko prepoznatljiva i vidljiva – da nisu imali izbora. Svaki dan rada na Starom mostu mi je otvarao nove vidike, svaki kamen je povećavao moj respekt prema njemu. Mi smo radili po svim pravilima koja nam je UNESCO propisao, koristili smo bukvalno iste materijale i tehnike – ali, za razliku od Hajrudina, imali smo modernu tehnologiju – koja nam se ponekad čak činila i nedovoljna – jer je sama izgradnja bila izuzetno zahtjevna i kompleksna. Svaki dan rada na mostu izazivao je sve veći respekt prema originalnim graditeljima”.prisjetila se sretnijih dana od onog kad se srušio.

Popovac konstatira kako je Stari most je danas jedan on najposjećenih UNESCO spomenika u okruženju.

“Srušili smo ga, a on nam je oprostio i danas od Mostara pravi atrakciju. Moramo naučiti da ga cijenimo više, moramo raditi na tome da Stari živi do kraja vremena, a to je moguće samo ako znamo njegovu vrijednost, historiju i ako ga istinski volimo”, kazala je za Klix.ba Maja Popovac.

Za mostarskog građanskog aktivistu Marina Bagu rušenje Starog mosta, rušenje bilo koje povijesne baštine je ništa drugo nego barbarski čin.

Marin Bago (Foto: R. D./Klix.ba)

“Bez obzira kako se neko zvao, riječ je o reakciji ruralnog mentaliteta. Glavne tri karakteristike istog su ograničenost, predrasude i nepostojanje osjećaja za općim dobrom. U Bosni i Hercegovini ruralni mentalitet nije vezan za mjesto rođenja ili prebivališta, on je vezan za stanje duha. Nažalost, i dan danas, taj isti ruralni mentalitet upravlja našom zemljom, našim društvom i definira nove vrijednosti, koje se nikako ne mogu tako nazvati. Prošli rat se u mnogim studijama dijelom definirao i kao rat protiv gradova, svaki grad je stradao na svoj način”, kaže Bago.

Dodaje kako, nažalost, obnova Starog nije promijenila stanje, nije skinula taj mentalitet s prijestolja, on još uvijek caruje u čitavom gradu.

“Most nije spojio ljude, nego samo obale Neretve. Srećom, u Gradu uvijek ostane nekakva urbana jezgra, prije svega, definirana kroz ljude i kroz njihove aktivnosti. U svijetlim povijesnim razdobljima, Mostar je imao elemente kozmopolitizma, i to nam je potrebno opet, jedino to nas može vratiti na pravi put, to, i ljubav prema Gradu i bratu. Moji osjećaji prema Starom, prema Starom gradu su pozitivni i lijepi. Tu sam proveo mladost i odrastanje, znam svaku ćošu, imam dosta prijatelja i poznanika, i osjećam se svoj na svom. Odvedem i djecu u šetnju, družimo se, uživamo, i pričam im sve što znam”, kazao nam je Bago.

Sead Đulić, mostarski reditelj i kulturni radnik, kaže kako kad razmišlja, govori ili piše o 9. novembru posljednjih godina intenzivno mu se isprepliću dvije misli i emocije koje neminovno idu uz njih.

“Prva misao i prva asocijacija na taj dan su rafali nad Mostarom i strastveno slavlje, gotovo životinjsko, rušitelja Mosta zbog uspješno obavljenog čina rušenja. I danas čujem te rafale i to slavlje. Ne progoni me čin rušenja, nego strast s kojom je rušenje činjeno i učinjeno. To je ono što mene muči, jer tu strast, koju pamtim od novembra 1993. godine, ja i danas prepoznajem u istrajavanju na nekim političkim ciljevima. I zato sam zabrinut za budućnost Mostara”, navodi on.

Sead Đulić (Foto: R. D./Klix.ba)

Druga misao isprepletena s ovom je ljubav brojnih građana Mostara koji su prelazili preko Starog mosta i kad ga nije bilo, koji su skakali sa Starog mosta i kad ga nije bilo, koji su ga vidjeli i slikali u ogromnoj razvalini iznad Neretve.

“Uvjeren sam da baš te ljubavi nije bilo, ne bi ni Mosta u fizičkom smislu opet bilo. On je sve godine bio tu, jer što je veća strast rušitelja bila, bila je i naša ljubav veća. Zato ja svakog novembra sanjam da građani Mostara istu količinu ljubavi, koju su imali prema Mostu, usmjere prema Mostaru, jer danas se Mostar sa istom strašću uništava, a uništavanje je i nečinjenje. Sanjam dan kada ćemo prestati pričati o prošlim vremenima i sanjati o Mostaru sedamdesetih, osamdesetih. Obnovimo Mostar ljubavlju i zajedničkom snagom djelovanja da bude, kao i novi Stari most, grad 21. stoljeća. U tom kontekstu onda rušenje s početka sjećanja može biti inspiracija za sveopće novo građenje, kako naših odnosa, tako i grada kao cjeline. Ako to uspijemo ništa neće biti uzalud”, zaključio je Sead Đulić.

Stari most izgradio je osmanlijski graditelj mimar Hajrudin između 1557. i 1566. godine, a nakon brojnih razaranja srušen je 9. novembra 1993. godine granatiranjem Hrvatskog vijeća odbrane (HVO).

Komentari

avatar
  Prati komentare na ovaj članak  
Obavijest o