-1.1 C
Sarajevo
Utorak, 31 siječnja, 2023

Svaki put mi se smuči kad dođem u BiH, osjećam se kao bankomat: Svi se žele ogrebati, pa makar za njemačke slatkiše…

I tako je uvijek, od prvog dana mog odlaska u Njemačku. Jedva čekam da dođem kući, da vidim najbliže, da se sjetim djetinjstva i mladosti, a onda, svaki put isto. Glupa pitanja i suptilno pružena ruka. Stvarno kao da nama padaju s grane

Bosna i Hercegovina jedna je od država koja se može pohvaliti ogromnom i šarolikom dijasporom. Ali isto tako, to je zemlja koja svoju dijasporu ne koristi, koja od nje ne uzima samo ono što je površno – novac i darove.

Sistemskog rada s iseljeništvom nema i sve se svodi na uplate i isplate. Ne treba skrivati činjenicu da dobar dio stanovništva naše domovine živi od milostinje porodice, rodbine i prijatelja koji žive u bogatim zemljama, rade i pošteno, često teško, zarađuju svoj novac.

Jedan čitatelj portala BHDijaspora.net odlučio je u nekoliko rečenica opisati svoj osjećaj kad dođe u BiH. Svoju patnju i svoju bol kad vidi šta svi od njega očekuju. Pismo čitajte u nastavku…

”Umoran sam više, kad god dođem u domovinu osjećam se kao bankomat, svi od mene nešto traže, toliko raširenih dlanova, pogleda i molbi. Kao da nama na granama rastu. Muka mi je od rođaka koje nisam znao, od članova porodice kojima sam odjednom važan. Svi me žele pozdraviti, zagrliti i ogrebati se barem za njemačke slatkiše. Kao da u Bosni slatkiša nema.

  Mozgalice koje su mnogima zadale muke: Koja čaša će se napuniti prva?

I tako je uvijek, od prvog dana mog odlaska u Njemačku. Jedva čekam da dođem kući, da vidim najbliže, da se sjetim djetinjstva i mladosti, a onda, svaki put isto. Glupa pitanja i suptilno pružena ruka. Stvarno kao da nama padaju s grane.

A država, kao da se trudi da nam omrze. Svaki put je sve gore, svaki put mi se smuči kada dođem kući. Sve je gore i gore. Pa barem puteve da poprave. Barem da one kućice na granicama liče na ljudske, a ne životinjske nastambe. I oni ljudi na carinarnicama. Čim vide da dolazimo iz dijaspore… Uh!

A moj grad sve više ne liči na sebe. Nema vode. Da ne povjeruješ. Nema vode, a voda kapa sa svih brda oko šehera! Pa po vodi smo poznati u svijetu, imamo Unu, Drinu, Neretvu, Sanu, Bosnu, Vrbas, Trebišnjicu imamo. Imao Jalu, Spreču. Imamo Rakitnicu. Sve ih imamo, a vode nemamo.

Svi se žale i nikome nije dobro. Ništa ne valja i ništa neće biti bolje. Muka mi je od tih priča dok su oranice zapuštene, muka mi je od tih priča dok se šume bjesomučno sijeku i uništavaju. Povraća mi se od neradnika i žalbenica dok su kafane pune. Pa svi jedva čekaju da se sunce pojavi na nebu da se bašte iznesu na ulice i da se pije kafa. Pun grad nekakvih bašti! Nasred ulice ih iznijelo…

  Rijetki uspijevaju! Možete li za tri minute pronaći pet srca?

Muka mi je i dugo razmišljam. Ima li smisla dolaziti više ovdje. Svaki put ista priča i svaki put sve je gore. Domovino, šta radiš da od nas napraviš svoje najveće investitore? Zašto se trudiš da nas otjeraš? Domovino, sve si manje domovina. Tužan sam”… Buka

Koliko je koristan ovaj tekst?

Prosjek ocjena / 5. Broj glasova:

Članak još nema ocjena. Neka tvoja bude prva!

Kako ovaj članak smatrate korisnim...

Pratite nas na društvenim mrežama

Žao nam je što vam se članak nije svidio. Trudimo se da budemo bolji!

Pomozite nam da unaprijedimo sadržaje!

Recite nam kako možemo poboljšati sajt?

Supported by TNT Grupacija
MOŽDA VAS ZANIMA
Supported by TNT Grupacija spot_img
DRUGI UPRAVO ČITAJU