Pjevačica Tanja Savić je dobila djecu na sudu i dok je u Radincima vladala prava euforija zbog povratka djece u Srbiju, pjevačica se susreće s novim problemom.
Naime, njeni sinovi Maksim i Đorđe neće da se vrate u Srbiju, iako ih je sud dodijelio mami. Nakon skoro godinu, koliko je prošlo otkada je Dušan Jovančević odveo njihovu djecu u Australiju, Tanjina borba ne prestaje.
– Tanja je vidno razočarana, ali sve razumije. Svjesna je da djeca tamo žive u dobrim uslovima, da su se navikli na tu zemlju, da im je otac godinu dana punio glavu ružnim pričama o mami. Svjesna je da im je čudna pomisao da se vrate u Srbiju, i da su sada previše vezani za oca. Ona je uskoro trebala da krene za Australiju po njih, međutim vodi računa o svakom potezu, svakodnevno je sa njima na vezi i vjeruje da će se situacija srediti, jer ne želi da ode za Australiju, a da djeca ne žele da pođu sa njom. Sigurna je da im Dušan svakodnevno ispira mozak jer je ogorčen odlukom suda da se djeca vrate majci – kaže izvor blizak pjevačici i dodaje:
– Nema sretnije žene od nje, kupila je stan u Radincu i opremila dječije sobe, jedva čeka da opet zagrli svoje sinove, svaki dan samo o njima priča.Tanja je jedna jaka žena, iako mnogima ne djeluje tako, sada je pokazala da je pravi borac. Svjesna je da su njeni dječaci mali i da i dalje ne mogu da razumiju i povežu neke stvari, ali sigurna je da će sve to doći na svoje. Posavjetovala se sa dječijim psihologom i sve radi kako bi djeci nova selidba bila što manja trauma.
Da je čeka dalek put potvrdila je i sama Tanja.
– Istina je da sam dobila djecu. Jako sam sretna. Idem uskoro po njih u Australiju. Sudskim putem je presuđeno da djeca pripadaju meni i sada ja idem da ih dovedem u Srbiju, neće biti lako, već godinu dana su pod Dušanovim uticajem, ali završiće se i to – rekla je pjevačica.
Da je više nego zadovoljna odlukom, Tanja je objasnila i zahvalila svima koji su bili uz nju sve vrijeme dok je vodila bitku.
– Moje dvije najveće ljubavi, Maksim i Đorđe. Svih ovih 335 dana bez vas bilo je uzalud. Iako sam bila jako usamljena, nekako, uz vaš smijeh koji (uprkos fizičkoj razdvojenosti od vas) nikako nije jenjavao u mojim mislima i bio mi je ujedno i podstrek za dan kad vas budem ponovo vidjela. Taj glas mi je davao nadu. Glas mojih anđela. Samo mi znamo kako je ta ljubav između nas čarobna. Nešto što se riječima ne može opisati. Ali pogledom i osmjehom može. Ti momenti kad se razumijemo i kada ne govorimo nemaju cijenu. Dok se sve vrijeme od kuće do škole držimo za ruke… Dok noćima ležimo zajedno i smijemo se mojim smiješnim izmišljenim bajkama. Sve je to bilo prekinuto na jedno vrijeme. Život nije bajka.
(Republika)
AUTOR TEKSTA
