Pjevač Željko Samardžić je iznio detalje privatnog života, pa otkrio kako se trenutno osjeća usljed pandemije i šta radi kada nema posla.
– Snalazim se kako znam i umijem. Jedno vrijeme sam odmarao i uživao dok se nisam umorio od toga. Višak slobodnog vremena ponekad zna biti veći teret od manjka, pa sam morao da se prilagođavam novim okolnostima. Možda sam se sad već navikao na nerad. Mislim na ono što radim čitav život, a to su koncerti, putovanja i sve što to podrazumijeva. Više vremena provodim u kući, ali u posljednje vrijeme i u studiju…
Kolegama stalno dajete bezrezervnu podršku putem društvenih mreža u raznim situacijama. Da li se s nekim i čujete i šta Vas je posebno ‘uzdrmalo’ posljednji put?
– Uvijek mi je drago kad imam priliku da podržim ili pohvalim moje kolege. Pogotovu mlađe koji dolaze i krče svoj put. Nažalost, u posljednje vrijeme je bilo mnogo više loših nego dobrih vijesti. Neki meni dragi ljudi, kolege i prijatelji su se odjavili i napustili nas. Tužno je, ali takav je život. Što reče moj omiljeni “mornar”: ‘Da nije crne, ni bijela ne bi vrijedila’.
Da li biste otvoreno mogli da kažete: Da, i ja sam svu ušteđevinu potrošio?
– Ja sam dobro i ne žalim se. Ali ne mogu, a da ne iskažem zabrinutost za mnoge moje manje poznate kolege koji se teško snalaze i pokušavaju da pronađu način da prehrane svoje porodice. Mislim da javnost ima pogrešnu predstavu o našoj branši. Uglavnom je gledaju kroz poznata pjevačka imena. Ali, mi smo u manjini. Veliki je broj muzičara, tehničara, tonaca… Kao i njihovih porodica, koje direktno zavise od angažmana. Njihovi honorari nisu toliki da bi mogli uštediti za ovako dug period bez posla i mnogi se nalaze u nezavidnoj situaciji.
Osim rata u kome ste umalo izgubili život, doživjeli ste i gubitak sina. Da li spadate u one ljude koji pričaju o svom bolu ili držite patnju u sebi?
– Svi imamo neke svoje muke. Sve nas pritiskaju tereti na kojima piše naše ime i prezime. Ljudi rijetko žele da pogledaju na život iz tuđih cipela. Ja sam od onih koji ne vole da druge opterećuju, a i s godinama se čovjek nauči kako da nosi svoj bol.
Da li ljudi koji su imali teške životne okolnosti, postaju vremenom jači ili ranjiviji?
– Pa, teško je na to pitanje odgovoriti. Pretpostavljam da većinu ljudi život nauči kako da se postave u nekim teškim situacijama. Kažu: ‘Ono što te ne ubije, ojača te’.
(Alo)
AUTOR TEKSTA
