Tokom decenija karijere, Zlata Petrović postala je prepoznatljiva kao jedinstvena pojava na javnoj sceni po tome što je neko ko sve vrline i mane, teškoće i uspjehe, pobjede i poraze nikad ne skriva, već o njima govori otvoreno. Iako se stiče utisak da se o ovoj folk zvijezdi sve zna, mnoge je iznenadila priznanjima u „Pečatu u vremenu”, emisiji Gorana Jovanovića koja se emituje premijerno četvrtkom od 20 sati a reprizno nedjeljom u 11 sati na kanalu Toksik folk, a počela ih je sjećanjem na djetinjstvo.
– Ne mogu da kažem da nismo imali novca, jer je majka pjevala, očuh je svirao, ali isto tako, dešavalo se da jedan dan imamo džak para, a da već sutra, recimo, nemamo šta da jedemo. Nažalost, majka se kockala – rekla je Zlata na početku razgovora.
Šta mišliš, zbog čega se kockala?
– Kažu da se najinteligentniji ljudi obično odaju porocima, tu nekako pronalazim utjehu. Ona je u svemu bila najbolja. U kući, na njivi, u kafani… Bila je nenormalno lijepa. Njena transformacija me je oduvijek oduševljavala. To je kao kad gledaš neki film u kom ti se pojavljuje neka žena iz njive, raspojasana i prljava, a već za pola sata je vidiš našminkanu od glave do pete i ispred sebe imaš ljepoticu. Tada nije bilo mikrofona i pojačala, nego se pjevačica popne na sto i pjeva. Sve to je činilo nju, ali očigledno je u sebi nosila i tu sklonost ka porocima.
Imaš li ti neki porok?
– Sve sam probala, ali s mjerom. Jedino nikad nisam pušila trave niti koristila droge. Ne znam ni kako se to unosi. Volim kafanu, volim da se napijem, ponekad i pogriješim, ali znam granicu i zbog toga sam ponosna na sebe.
Da li je dio sudbine i tvoja udaja u mladim godinama?
– Udala sam se u 16. godini za čovjeka koga nisam voljela. Završila sam osmi razred, trebalo je da idem dalje na školovanje, međutim, to se nije dogodilo. Tako je tada bilo… Ako ne ideš u školu, udaju te. Iako je u toj porodici sve bilo divno, ja nisam voljela. Nek mi oprosti i taj dečko i svi, ali smatrala sam da sam najnesretnija na svijetu.
Ti si pobjegla iz te zajednice. Da li ste se poslije sreli?
– Da, da… Znam i njegovu djecu, znala sam i njegovu suprugu, koja je, nažalost, preminula. Da nije bilo tog neželjenog braka, ne bih se bavila ovim poslom. Generalno, nisam voljela posao pjevačice. Kad je moja majka dolazila kući, između nje i očuha, koji ju je mnogo volio, bilo je svađa, tuča i ljubomore, te zbog toga nisam voljela da pjevam. Ja jednostavno nisam znala da li to znam. Ali, nakon što sam pobjegla, otišla sam u pjevačice.
Za tebe je specifično i to što nikad nisi skrivala svoje porijeklo…
– Moja majka je bila Romkinja, tata Crnogorac. Kada je trebalo da svom starijem sinu objasnim ko je njegova baba, imao je oko osam godina i to je njemu predstavljalo problem jer se plašio šta će ljudi da kažu. Rekla sam mu – ako misli da će neko da ga osudi što mu je majka Ciganka, onda ne mora ni da se druži s tom djecom. To je dobro jer si u startu načisto sa svojim drugarima i prijateljima. Trebalo mu je vremena da to usvoji. Tako je na mojoj svadbi s Pejom on imao 12 godina, tu su bile moje sestre i majka, koji su tamnoputi, dok je cijela familija sa očeve strane svijetle puti. Sve kolege su odlazile da pjevaju mojoj majci. Tada je mog Mikija drug pitao ko su ti ljudi, jer se vidno razlikuju od nas, a on je rekao: „To su neki naši kumovi iz Grčke” (smijeh). Godinama kasnije sam saznala za to i pitam ga: „Je li, Miki, nisam znala da smo mi Grci”, i tek onda smo sjeli i pričali o tome. On sada svoje porijeklo mnogo voli i ponosi se.
Spominješ oca, njega si upoznala tek kad si odrasla?
– U svojoj dvadesetoj godini. Bolje ikad nego nikad. I onda sudbina tako odredi da i njega i njegovu suprugu ja sahranim, jer je i moj brat po ocu, koga sam jedino imala, umro prije tri godine. Zbog toga što sam rasla bez njega, moguće je da u drugim ljudima stalno tražim ljubav, srce i dušu. Iako sam očuha voljela najviše na svijetu. On nikada nije govorio da ima dva sina, već je uvijek govorio da ima troje djece.
Sve tvoje ljubavi su bile burne. Smatraš li da u ljudima budiš neku posebnu energiju ili je u pitanju nešto drugo?
– Kada o tome razmišljam, uvijek se nekako osvrnem na genetiku. Gledam svoju majku i koliko nas dvije ličimo, preslikane smo. Imamo istu gestikulaciju, ponašanje, oči… Možda nas i to povezuje. Ipak, ne bih da neko pomisli da sam bez duše, samoživa. Kada nekog ne mogu više da volim, a on mene i dalje voli, tužna sam. Treba mi dosta vremena da to prebrodim.
Da li si ostavljala ili si ostavljana?
– Kad sam mislila da će neko da me ostavi, onda bih ga preduhitrila i ja sam ostavljala. Ne volim da gubim.
Kad spominjemo gubitke, Šaban Šaulić je, kao Hasanov brat i tvoj kolega, bio ozbiljan dio tvog života. Kako si se suočila s tim gubitkom?
– Kad se sjetim Šabana, sjetim se koliko treba da budeš veliki da bi bio običan. Mogao je sebi da priušti sve i svašta, a on je bio nenormalno normalan, običan i jednostavan. Na tim romskim svadbama na kojima smo radili bilo je svega i svačega od hrane, ali on je uvijek imao neku svoju kesicu u kojoj je nosio neku salamicu i paštetu koje je volio. Ja se čudim šta će mu to, a on mi kaže: „Ma šuti. Ti si blesava i luda. Vidjećeš ti na fajrontu kad mi ogladnimo”. I tako je i bilo. Nikad u životu on nije rekao: „Ja sam kralj”. A on stvarno jeste bio kralj i ljudi su mu se dodvoravali, donosili su mu sve živo, mogao je da ima šta god da je tražio. Ali ne! On je bio jednostavno običan.
A kakvo ti je sjećanje na Džeja?
– Džeja sam voljela i voljeću ga cijeli život. Ni sa jednim čovjekom ne mogu da ga poredim. Bio je posebna duša. Ne pričam o muzici, već o ljudskosti. Sada kada ga nema, mi vidimo da je on u stvari stalno tražio ljubav. Zašto? Pa volio je ljude, tražio, govorio: „Brate, sestro, dođi da te ljubim, da te zagrlim!”
S druge strane, pred kraj njegovog života pričalo se da su ga mnogi izbjegavali?
– Mislim da je on bio spreman na to. On je živio dvjesta na sat, a tako je i otišao. Svi nas nekad odbace, pa čak i u porodici. To je život. Mislim da nikada nije razmišljao o tome da li je odbačen ili ne. On je volio pa je volio. Samo je htio nekoga da usreći, zato što je kao dijete živio teško, pa mu je bog dao da napravi karijeru i ima novac. Nijednog trenutka nije tražio da mu neko vrati. On jeste živio tako kako je živio, ali nama niko ne može da pomogne. Mi smo sami sebi najveći prijatelji i neprijatelji. Ne može niko mene da natjera da radim nešto ako neću. Sada pijem, a sutra ne znam da li ću postati najveći narkoman, jer ne znam gdje me vodi život. A kunem vam se u majčin grob da ne znam ni gdje se droga stavlja ni kako se uzima.
Sa druge strane, umiješ da popiješ?
– O ovome nikad nisam pričala. Imali smo ljubimca zeca, ja sam se jednom napila i došla kući. On je bio na terasi pokisao, a djeca su spavala na spratu. Bilo mi ga žao, pustila sam ga, a on je počeo da bježi po kući. Naravno, ja pijana, dva sata sam ga jurila, a znam da su oni glodari, mogu da pregrizu žicu i onda bi izbio kurcšlus i gotovo, izgore nam kuća. Onda sam rekla: „Zapamtićeš me!” – i dogovorila se sa sinom kroz neke dvije-tri nedjelje ga odvedemo u zoološki vrt.
Da li ti je nekad žao što se nisi više školovala?
– Nikad nisam pročitala knjigu. Ja to nisam stigla da radim, a i nešto nemam nikakvu želju i volju. Čitala sam lektiru jer sam morala, i to je to. Razmišljala sam nekad o školovanju, ali shvatila sam da su me moje pjevanje i život naučili da upoznam ljude. Za mene je svaki čovjek knjiga. Ne mislim da bih bila pametnija da sam završila neke fakultete.
Kakvo je tvoje trenutno emotivno stanje?
– Nikakvo. Valjda je takav period naišao, pa bože moj.
Imaš li neku „hitnu pomoć”?
– Ja to zovem hitna pomoć kad se desi nešto a da niste u vezi. To je super. Ja bih mogla sad, kao i svaka žena, da budem sa petoro njih, ali ništa ne radim bez emocije.
Vjeruješ li u mađije?
– Nikad nisam vjerovala, mada su za mene govorili da se time bavim, ali dobro, hajde. Kad nemaju nešto drugo, moraju to.
A zašto su to govorili? Zato što možda imaš takvo dejstvo na muškarce?
– Kada neki ljudi vide moj uspjeh, nebitno da li u poslu ili ljubavi, krenu da govore da sam nikakva, smiješna, ružna, da sam opčinila neke ljude. Onda su govorili da ja to nisam zaslužila, nego eto, napravila sam vradžbine ili šta već. Lično ne vjerujem u to. Vjerujem u boga, a čim vjeruješ u njega, ne vjeruješ u tako ružne stvari.
Ovo sam htio uvijek da te pitam. Kako ti tako grešna uspijevaš da sjediš sa ovim sveticama sa scene u istom društvu?
– Imam toliko svog đubreta kući da ga neću očistiti da čistim do kraja života. Ne bavim se tuđim poslom. Imam moju Gocu (Božinovsku) i moju Vanesu (Šokčić), s kojima se družim. Mi smo na istoj talasnoj dužini. Što se estrade tiče, znamo dobro ko je kakav čovjek, ko je kakva žena u braku… Previše bi bilo dobrih žena da sam i ja sa njima, tj. na toj strani, tako da mora neko da iskoči…
I dan-danas si u dobrim odnosima sa oba svoja bivša muža, a i sa njihovim ženama.
– I Hasan i Peja imaju dobre žene, koje volim, a i one mene vole. Kud ćeš bolje! Smatram da ne bih bila dobra majka kada bih uskratila očinsku ljubav svojoj djeci. Oni će biti moji najbolji prijatelji do kraja života, a oni znaju da uvijek postoji jedna Zlata, koja je tu za njih.
Da li si takva i prema ostalim muškarcima koji su ulazili u tvoj emotivni život?
– Jesam. Sa svima njima sam ostala veliki prijatelj, a što je najbolja stvar, sa njihovim ženama sam super – nevjerovatno, ali je tako. Ja sam pričala da sam bila i ljubavnica, ali nikome nisam pravila problem…
Vratila si ih bolje, je l’ da?
– Ljudi u svojim brakovima imaju krize. Žene tačno znaju da njihovi muškarci lutaju. Ne postoji bolja ljubavnica od Zlate Petrović, jer ona ne ruši ničiji brak, ne razvodi nikog, ne uzima nikome novac, muž na vrijeme mora da im se vrati kući. Meni treba samo da mi bude lijepo s nekim, i to je to. Ja sam ostvarila sebe u svakom smislu, kao majka i baka, finansijski sve te neke stvari sam sama uradila, tako da meni samo treba neko da mi bude lijepo, a da mu pokvarim nešto, to nikako!
(Blic)
AUTOR TEKSTA
