Ugledne britanske novine ‘The Guardian’ napravile su listu 100 najboljih tv serija 21. stoljeća.
U nastavku pogledajte 10 najboljih, a cijeli spisak možete pronaći ovdje.
10. Atlanta (2016)
Donald Glover se poigrava sa dramatičnom strukturom popraćenom pop kulturnim prisjećanjima, političkim subkontekstom i tamnim humorom, prateći potcjenjenog wannbe repera i rođaka Paper Boi, kao i njihove vršnjake, crne milenijalce. Najbolje epizode su one gdje se rasni sukob susreće s neobičnošću, među kojima je i Helen – u kojoj se Earn potpuno osjeća kao na njemačkom festivalu – i Teddy Perkins, nadahnut Dariusovovom pričom (Lakeith Stanfield), te putovanje na kojem će uzeti klavir od misterioznog pustinjaka.
9. Peep Show (2003-15)
Kralj sitkoma: formalno inovativan, snimajući unutrašnje monologe sa svoje tačke gledišta, nepokolebljiv u tome da taj format koristi kako bi bio potpuno iskren o bolesnim muškim umovima. Kontrastni dvojac iz udžbenika u nemarnom Jezu i kukavičkom Marku dao je piscima Jesseju Armstrongu i Samu Bainu platformu za uspjeh, a kvaliteta se jedva prožimala tijekom devet sezona. Peep Show je uvijek bio urnebesan, na granici sa dobrim ukusom.
8. Fleabag (2016-19)
Kada se na sceni u Londonu pojavio Fleabag Phoebe Waller-Bridge, kritičari su imali sumnje (jedan je čak komentarisao „sumnjam da će se ovaj materijal pretvoriti u dugotrajnu radio ili tv seriju“.) Koliko su samo pogriješili: čim su se vratili na scenu u rasprodanom izdanju za godinu, Fleabagov dvosezonski televizijski niz novim nastavcima koji su bili žanrovski sadcom (suprotno od sitcom komedije), Waller-Bridge je dolila dozu klasične britanske nezgrapnosti, sveobuhvatne tuge, raspada porodica i naravno Obama tematizirane masturbacije..
7. Game of Thrones (2011-19)
Uprkos masovnom pozivu fanova da se ponovo napiše cijela posljednja sezona, od Daenerysovog silaska u ludilo do Starbucksgatea, Game of Thrones je do sada najbolja serija stoljeća. Čak ni Ed Sheeran koji sjedi pored vatre i pjeva o zlatnim rukama ne može poljuljati njegovu reputaciju. U osam godina vladavine bilo je zaista dobrih ideja: od uzbuđenja i prolijevanja krvi do muškaraca pečenih u tortama i najboljih bitki ikad viđenih na malim ekranima, sve do Cleganebowla. Samo će nas knjiga Winds of Winter spasiti od povlačenja iz Westerosa.
6. The Office (UK) (2001-03)
Nije izmislio mokumentarnost (ismijavanje), ali debi Rickyja Gervaisa i Stephena Merchanta bio je toliko stilski uvjeren da je definirao detalje komedije koji su uslijedili nakon premijere 2001. godine: i dvije decenije poslije ljudi još uvijek prave blijede imitacije. Ni njegovi tvorci ga na početku nisu smatrali velikim showom, ali vremenom njihove odluke o glumcima izgledaju jednako nevjerovatno kao i njihove skripte. Teško je shvatiti da su tada Martin Freeman, Mackenzie Crook i sam Gervais bili relativno nepoznati.
5. Breaking Bad (2008-2013)
Serija koja je nesumnjivo ‘ubila antiherojsku dramu’: ništa od tada nije uspjelo nadmašiti razuzdano porijeklo Waltera Whitea (nikad bolji Bryan Cranston), od učitelja hemije do kuhara meth-a, a malo ih se usudilo i pokušati. Ipak koliko god je Whiteova transformacija bila zlobna i bezosjećajna, ono što nas je natjeralo da bez daha pratimo epohu Vincea Gilligana, bila je izvedba Aarona Paula kao Walterovogog nevoljkog partnera u zločinu, Jessea Pinkmana, čije je poražena ljudskost poput svjetionika blistala kroz moralni mrak.
4. The Thick of It (2005-12)
Žudni, idiotski slični Peteru Mannionu i Nicoli Murrayu bili bi paragoni prodornosti i mudrosti u današnjem parlamentarnom pejzažu. Ali u to vrijeme škakljiva komedija Armanda Iannuccija doimala se poput optužnice za sve što nije u redu s spinovima i cinizmom britanske politike. Srećom, također je bila smiješna, uglavnom zahvaljujući inventivnom pronalazaču svirepog „Iaga sa BlackBerryjem“ Petera Capaldija, Malcolma Tuckera.
3. Mad Men (2007-15)
Sex! Prevare! Odijela! Majstorski rad Matthewa Weinera s Madison Avenije oborio je svu onu glatku, zadimljenu privlačnost jednog od izdašnih Don Draperovih staromodnih. Ali prateći cijele 60-e, detaljno prikazujući mamutske društvene promjene u oglasnoj agenciji – od pojave Tablete (kontracepcijske) i feminizma drugog talasa do porasta hipija i pada LSD-a, serija je postala više od priče o jednom tajanstvenom čovjeku i kompulzivnom filanderu koji je postao dobar: bila je to meditacija o tome kako se stvara moderna Amerika, jedna ikonična reklama u isto vrijeme.
2. The Wire (2002-08)
Uporedo sa Sopranosima, baltimorska kriminalistička saga o Davidu Simonu i Ed Burnsu pokazala je da zabava na malim ekranima može biti bilo šta čemu se teži: polemička, panoramska, smiješna, tragična ili sve te stvari odjednom. Lijepo napisano i izvedeno, bila je to i televizija kao visoka umjetnost i televizija kao iz duše izdubljena. Do danas je uzor određenog brenda inteligentne, ambiciozne i beskompromisne televizije.
1.The Sopranos (1999-2007)
Sada je to teško shvatiti, ali kad je Tony Soprano prvi put sjeo u fotelju u ordinaciji svog psihijatra dr Melfija, na TV se i dalje negativno gledalo. Slogan za emitera Sopranosa – „To nije televizija, to je HBO“ – osjećala je svoju odbojnost, kao da bi se zbog stvaranja TV programa trebalo sramiti. Sopranovi su sve to promijenili.
Kada je prvi put emitiran, neki su je brzo odbacili kao još jednu mob (mafijašku) dramu. Ali David Chase uzeo je jasniji pristup konvencijama i klišejima gangsterskog epa. Njegova obitelj nije bila neka posada na koncu koja se valja niz uličice Bruklina, već tragikomična groznica koja vlada nad nepreglednim predgrađem New Jerseyja. Bio je to svijet nastanjen krhkim i sitnim ljudima, koji se svađaju oko Tupperwarea poput Paulie Walnuts ili naređuju ubistvo zbog glasina o aktivnostima u spavaćoj sobi poput ujaka Juniora. A njen glavni junak bio je drhtav, bjesomučan don pogođen paničnim napadima, kojeg je zasjenila njegova daleko bjesomučnija majka.
I to kakav protagonista! To je čovjek koji će napustiti dan otvorenih vrata kćerkinog fakulteta kako bi brutalno ubio doušnika, a mi smo trebali a ukoliko već ne ‘navijamo’ za njega, onda da ga slijedimo u ponor. I pratili ga jesmo, I to zbog njegovih kvaliteta koji su ga učinili daleko većim od sterotipnog mafijaša. Od samog početka, serija je imala mnogo veće planove: pad bijele radničke klase, jungijska psihoanaliza, promjene seksualne politike i vječno pitanje može li jedan dizajner interijera ubiti 16 Čehoslovaca.
Sopranos je ubrzao transformaciju televizije u medij u kojem se njeguju inteligencija, eksperimentiranje i dubina. Kritičari ga i dalje svrstavaju u sam vrh najboljih lista poput ove. I dalje se putem interneta vode žestoke polemike o simboličnoj upotrebi jaja, patki i zuba, i naravno o povlačenju tepiha na kraju. Za svakoga ko trenutno proizvodi TV programe, emisija predstavlja nešto čemu treba težiti, možda čak i bolje. To je lakše reći nego učiniti, naravno. Mnoštvo programa je stiglo do šefa, ali nijedan nije uspio imati uspješan završetak.
federalna.ba/The Guardian
