– To su bila sjajna vremena. Kada sama došao na pripreme za Prvenstvu Evrope za mene nije niko čuo. Pa, zaboga dolazio sam iz jednog malog Vremeplova. Ostali igrači su uglavnom bili iz velikih timova kao što su Partizan, Crvena zvezda, Cibona, Jugoplastika, Olimpija, Bosna…Niko tada nije smatrao da ću biti među 20, jer je bilo dosta mladih igrača koji su uveliko bili poznati. Dva i po mjeseca smo se pripremali. Malo po malo, našao sam svoje mjesto pod suncem. Izborio sam se za prvu petorku i na svemu mogu biti zahvalan selektoru Svetislavu Pešiću koji me je zapazio kao 16-godišnjeg dječaka, i u meni je prepoznao kvalitet i talenat. Radio sam maksimalno i uvijek sam davao 110 procenata samo da ne prokockam ukazano povjerenje. Na tom prvenstvu sam u polufinalu protiv Italije bio najbolji sa 26 postignutih poena, pa je onda uslijedila Španija koju smo dobili za titulu. Poslije toga sma potipisao za Bosnu koja je tada bila među prve tri ekipe u onoj Jugoslaviji i tako sam nastavio da radim sa Karijem Pešićem – prisjeća se Radenko Dobraš.
„Uvijek sam dolazio prespreman“
Ono što je zanimljivo, a to je da je ljubav prema igri pod obručima stekao još kao osnovac.
– Počeo sam prevashodno da se igram, i to pri školi „Zmaj Jova Jovanović“. U to doba je tadašnji Vremeplov radio po školama. Treneri Milan Prle Tošić i Slobodan Simović gledali su mlade talentovane igrače gdje sam im zapao za oko. Oni su imali ideju kako sve to da pokrenu i brzo smo počeli da treniramo tri do četiri puta sedmično. Radilo se maksimalno i imali smo vrhunski rad i bili smo najbolja organizovana mlada kategorija u gradu. Uvijek sam dolazio prespreman i u reprezentaciji. Radio sam po čitav dan, ljeti po pet-šest sati dnevno, ujutro individualno uveče sa Simom. On mi je omogućio da ispratim svoje želje, ideje i snove. Bio je stručnjak koji je čitao literaturu i znao kako da se posveti u radu sa mladim igračem – napomenuo je Dobraš.
U bogatoj karijeri zauvijek će pamtiti 1987. godinu kada je sa juniroma nekadašnje zajedničke države postao svjetski šampion u Bormiju nakon velikog trijumfa nad Amerikancima.
– Mi smo u to vrijeme apsolutno dominirali na šampionatima Starog kontinenta. Poslije toga uslijedio je nastup na svjetskom šampinatu, te 1987. godine u Bormiju. Tada su moji saigrači bili Đorđević, Divac, Kukoč, Rađa, Koprivica, Avdić, Pavičević, Alibegović, koji će poslije imati uspješne karijere. Nismo tada znali koliko smo bili dobri. A koliko smo zaista bili sjajni najbolja je potvrda da smo pobijedili Amerikance u grupnoj fazi takmičenja gdje su oni bili šokirani. Poslije četiri dana sreli smo se u finalu gdje smo ih ponovo dobili. To je bila najbolja ekipa sa kojom sam igrao i jednostvano nismo ni znali koliko smo dobri bili – dodao je Dobraš.
U jednom periodu igračke karijere nosio je dres sarajevske Bosne u koju ga je doveo Svetislav Pešić. Nakon toga se otisnuo se preko okeana – Sjedinjene Američke Države, da bi potom igrao u Izraelu za Hapoel iz Tel Aviva.
– Da. Već 1986. godine Pešić je napustio Bosnu i otišao je za selektora Njemačke. Došla je nova ekipa ljudi i meni to nije odgovaralo, nije bilo ni profesionalno. Sačekao sam još godinu da vidim da li će se nešto promijeniti. Pošto se stvari nisu mijenjale odlučio sam da napustim klub i da odem za Ameriku. Igrao sam za Južnu Floridu pune četiri godine i za taj period našao sam se među tri najbolja igrača u istoriji tog Univerziteta. Odigrao sam sjajno, fenomenalno i kada je u pitanju košarka to je bilo najbolje vrijeme tog Univerziteta – naglasio je naš sagovornik.
A te 1992. godine trebao je da za reprezentaciju Jugoslavije zaigra na Olimpijskim igrama u Barseloni. Na njegovu veliku žalost to se ipak, nije dogodilo iz dobro poznatog razloga.
– Bio sam pozvan od tadašnjeg selektora Dušana Ivkovića i sa njim je bio i Željko Obradović. U to vrijeme uz američki drim-tim mi smo bili najbolja ekipa na planeti što se tiče košarke. Pripremali smo se nepuna dva mjeseca, dok su nam nekih deset dana pred Olimpijadu javili da nećemo moći da nastupamo zbog političke situacije, embarga. Bio je to šok za sve nas, pogotovo za mene, jer sam dolazio sa koledža – priča Dobraš.
Nakon toga se vratio u Sjedinjene Američke Države, ali će se vrlo brzo vratiti na Stari kontinnet.
– Tog ljeta pokušavao sam da upadnem u ekipu Orlando Medžika za nastup u NBA ligi. U međuvremenu je došla dobra ponuda od Hapoela iz Tel Aviva, koji je u to vrijeme bio druga najbolja ekipa u Izraelu poslije Makabija. Odigrao sam sjajnu sezonu u kojoj sam osvojio nacionalni Kup, ali nisam uspio da dođem do titule. Regularni dio sezone završili smo na prvom mjestu, na kraju smo bili poraženi u finalu plej-ofa. Igrali smo potom Kup kupova koji je tada bio jak kao pola današnje Evrolige. Bili su tu Efes Pilsen, CSK-a, Aris (u to vrijeme najbolja grčka ekipa), Stefanel sa Bošom Tanjevićem nije mogao da se plasira u završnicu i ispali su u kvalfikacijama – naglasio je nekada sjajni košarkaš.
Neostvarena želja
Ni dan-danas nije prežalio što mu se nije ostvarila želja za nastupom na Olimpijskim igrama.
– Pa jeste, to mi je najveći, kako kažu prelom srca. Te godine smo bio u toj ekipi na vrhuncu. Meni su tada bile 23 godine i bio sam najbolje spreman, nismo otišli i onda sljedeće tri godine nije bilo reprezentacije, nije bilo ničega. Tada sma rekao igram za reprezentaciju Jugoslavije, ako nije to više ne želim ni za koga da igram. Tako da nisam želio da igram za tada što se zvalo Bosna. Zvali su me za EP 1993. godine u Njemačkoj gdje je domaćin uzeo evropsku titulu sa Pešićem. Nisam htio da idem, nije postojala ni dilema, rekao sam igram za reprezentaciju Jugoslavije, a ne za Bosnu – kategoričan je Dobraš.
On ne krije da mu je u razvoju kao igrača dosta pomogao Svetislav Pešić, koji je svojevremeno naslijedio Rusmira Halilovića na poziciji selektora mlađih selekcija Jugoslavije.
– Svetislav Pešić i Simo (Slobodan Simović) su dva najznačajnija čovjeka u mojoj igračkoj karijeri kao i moj trener na Univerzitetu. Pešić je mene podigao na vrhunski nivo što se tiče bivše Jugoslavije, a mislim da ne bi dobio priliku da je selektor ostao Rusmir Halilović i me bi ni bilo rezuotata koje smo ostvarili. Te tri godine sa Pešišćem su najuspješnije godine za mlade kategorije i osvojili smo sve što se moglo osvojiti, i to na dominantan način i nismo doživjeli nijedan poraz – ističe Dobraš.
Sa ponosom napominje kako je sa porodicom selektora košarkaša Srbije Svetislava Pešića u dvostrukoj kumovskoj vezi.
– Kada sam razmišljao ko će mi biti kum shvatio sam do to mora biti neko ko je na moj život i karijeru imao veliki uticaj. To je bio upravo Svetislav Pešić sa kojim sam imao odnos više od relacije igrač – trener. Uvijek sam mogao da mu se obratim za dosta stvari i uvijek je bio otvoren i iskren sa mnom. Kada sam mu to predložio on je to i prihvatio. A onda sam njegovom sinu Marku bio kum, a i nas dvojica smo uvijek bili bliski. Kroz sve naše pripreme 1985, 86, 87. godine Marko je proveo sa nama u hotelu i gledao sam ga kako raste sa osma godina do momka kakav je danas. Kad se on vjenčavao isto je mene pozvao i to mi je bilo veliko priznanje – otkrio je Radenko Dobraš.
Nekadašnji najbolji mladi košarkaš Evrope ispričao je anegdotu sa priprema selekcije Jugoslavije.
– Bilo ih je dosta, a ima jedna koja je meni omiljena. Na pripremama koje smo imali na Igmanu uoči odlaska na Svjetsko prvenstvo u Bormiju, profesor Karalejić je radio sa nama kao mašina. Doveo nas je na jednu njivu odakle je bio start i rekao da ne treba trčati ni brzo, ni sporo. Imali smo veliku stazu i kad uđemo u šumu Vlade Divac i Dino Rađa odmah su sjeli na prvi panj i tu bi odmarali i čekali da se mi vratimo, a to je trajalo gotovo sat vremena. Prije nego izađemo ponovo na livadu oni bi nam se priključili. Nakon toga svi smo morali mjeriti puls, dok je Karalejić to učinio Divcu. Profesor je Vladu pitao kako nema otkucaja, a on mu je odgovorio kako je to iz razloga što je spreman kao mašina – zaključio je Radenko Dobraš, momak koji se iz Banjaluke vinuo do najviših košarkaških visina.
BONUS VIDEO:
(FOTO/VIDEO) „KAD NEMA JUGOSLAVIJE, NEĆU DA IGRAM ZA BiH!“ Radenko Dobraš za AloOnline otkrio kako je odbio BiH za EP, kumu Svetislavu Pešiću duguje veliku zahvalnost za karijeru appeared first on Aloonline.ba.